Vran planina

Vjerovatno je Bosna i Hercegovina, gledano očima vozača automobila, mala zemlja: naspete rezervoar goriva i prođete je s kraja na kraj vidjevši hrpu smeća usput, nervirajući se zbog svakakvih budala na putevima, strahujući od radarskih kontrola… No, zaputite li se biciklom, naravno onim brdskim, skrenete li s asfaltnog puta, osobino zloglasnog M-17, otkrit ćete svu njenu ljepotu, povijesne znamenitosti, legende i priče na svakom koraku.
Prošlog vikenda put nas je odveo u Hercegovinu. Svega tridesetak kilometara od Jablanice, dijelom asfaltiranom a djelom makadamskom cestom preko Sovićkih vrata, stigosmo u park prirode Blidinje. Široko prostranstvo Dugog polja, visoravni na oko 1200 metara, uokvireno veličanstvenim vijencima Čvrsnice, sa istoka, i Vran planine sa zapada, doimalo se poput krajolika iz druge države. Švicarske, rekli bismo. Gledajući preko tek ozelenjelih livada posutih jarko-ljubičastim cvjetovima encijana na Čvrsnicu i njene snježne vrhove, naročito Pločno koji se izdiže do 2228 m nadmorske visine parajući nebo baš kao što to čine Alpe. Pogled je još ljepši ako se ova ljepotica pogleda s druge strane visoravni, preko Blidinjskog jezera. No, to će biti šlag na tortu ture koja, vodi oko Vran planine. Okupljamo se na parkingu objekta “Hajdučke vrleti”, pripremamo bicikle, dotežemo opremu, pada posljednji dogovor pred vožnju i – krećemo.

Plato Blidinja i Čvrsnica pod oblacima u pozadini

Ima jedan izraz u narodu koji kaže “grupa mala, ali odabrana”. E, pa, ovaj put ga baš i ne možemo primijeniti. Grupa na turi oko Vran planine je bila sve samo ne mala. Štaviše, sa 55 učesnika (ako je autor ovih redaka dobro izbrojao, možda i više), ovo je rekordna tura po brojnosti učesnika. Draž je dalo i to što je miješana: sarajevskim biciklistima pridružili su se kolege iz Mostara, a da to ne bude sve, pobrinuo se i Igor iz Tomislavgrada koji je na turu došao sa suprugom. Željni pravog druženja, čak su se mogli pojaviti i gosti iz susjedne Hrvatske, ali je kolega Marko sa portala bicikl.com otkazao u zadnji čas jer se nije usudio voziti sam cijelu noć iz Zagreba do Blidinja.

Start dosad najmasovnije ture; mala nekropola stećaka odmah pokraj puta

Prvi uspon i ne djeluje tako strašno. Krećemo lagano uzbrdo, diveći se usput nekropoli stećaka koji leže razasuti, u kadru kojim dominira Čvrsnica. Ne znamo sa sigurnošću iz kojeg perioda datiraju, ali znamo da se od 1325. godine Blidinje nalazilo u sklopu Bosne pod tadašnjom upravom loze Kotromanića. Od 1357. godine, zajedno sa zapadnim Humom, pripalo je hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, a nakon njegove smrti dospjelo je u okvir srednjevjekovne bosanske države u kojem se zadržalo barem do 1463. godine. Pažnju nam privlači jedan poveći stećak sa stiliziranom figurom ptice što liči na pauna.

Ipak, nemamo baš mnogo vremena za divljenje nekropoli jer pred nama je put dug pedesetak kilometara. Pokušavamo da zamislimo kako je izgledalo nekad putovati ovim krajevima. Vode nigdje, oštra zima, smetovi i nanosi snijega i kratko ljeto. Nije ni čudo što je ovaj kraj poznat po hajducima koji su u vrletima Čvrsnice i Vran planine nalazili utočište. Jedan od najpoznatijih je hajduk Mijat Tomić, u narodu upamćen iz 17. vijeka. Priča kaže da je Duvanjski kadija oduzeo Mijatu neku livadu, a ovaj, nakon što je nije mogao povratiti sudskim putem, odmetnuo se u hajduke i krao, pljačkao bogataše baš poput Robina Huda. Za jedne odmetnik, za druge heroj, Mijat je neslavno završio: izdade ga Ilija Bobovac čijem je djetetu bio rođeni kum, i umjesto kumstva završi pod sabljom u selu Doljani.

Tura oko Vran planine na prvi pogled i nije osobito teška za iole pripremljene bicikliste. Grupa od preko pedeset učesnika puna je smijeha, šale, zadirkivanja ali i nesebične pomoći. Već na samom startu prvi kvar: pucanje lanca. No, drugarska pomoć i krećemo dalje već za pet minuta. Zanimljivo, osim tog jednog većeg kvara i dva tri pucanja guma, nije bilo većih problema i pored brojnosti grupe.

Zajednička fotografija za pamćenje na kraju prvog uspona ; prvi spust, impresivan prizor sa skoro 60 biciklista

Sarajevska (Stale i Almedin) i ekipa mostarskih Bajkera (Mario i Đani)

Ali je zato bilo predivnih pejzaža, žutih livada prekrivenih cvijećem koje kao da su naslikane na slikama Gabrijela Jurkića. I legendi, naravno. Jedna od njih je priča o Divi Grabovici. Put nas vodi preko Kedžare, uzvisine između Vrana i Čvrsnice, tik kraj spomenika ovoj nesretnoj djevojci, danas, rekli bismo svojevrsnom mjestu hodočašća vjernika i onih koji i još uvijek čuvaju spomen na ovu ljepoticu. Na omanjem groblju počasno mjesto zauzima bronzana statua djevojke za koju kruži legenda da je bila prava ljepotica. Zvala se Diva, kći Luke Grabovca, a u nju se zagledao beg kupreški i čak je zaprosio. Diva je pobjegla, ali je beg ubrzo pronalašao i ubio. Priča je po svoj prilici vjerodostojna, barem dio o nasilno usmrćenoj djevojci, jer je poznati arheolog, Franjo Truhelka, zbilja pronašao grob sa posmrtnim ostacima mladog ženskog tijela.

Zajedno tokom cijele ture; spomenik Dive Grabovčeve

Trebiševo i Vran planina u pozadini

Na turi nam se pridružila i mala ekipa iz Tomislavgrada, Igor sa suprugom; krajolik platoa SZ od Vran planine

Vozeći dalje, oko Vran planine, divimo se ljepoti kraja ali i surovosti hercegovačkog pejzaža. Tek jedno seoce sa nekoliko kuća, a i one djeluju napušteno. Bijeli se makadam pod hercegovačkim suncem, ispran snjegovima tek minule zime i vjetrom što šiba sve pred sobom. Zahvaljujući vjetru i oblacima tura za koju smo rekli u startu da je lagana, ispostavilo se, i jeste bila rekreativna ali ipak ne prelagana. Naime, stalni kratki, ali oštri usponi i spustovi gotovo cijelom dužinom trase uzimaju snagu. Sreća je pa sunce nije pržilo svom snagom jer u sušnom kraju bilo bi mnogo teže preći tih pedestak kilometara.

Bavka žrtvuje sebe i Endura za dobru fotku 😉 , vrhovi Čvrsnice

Alpe? Dolomiti? Ne, Čvrsnica i Blidinje jezero- kraj poznat po hajducima lijepoj prirodi

Ovako, nakon nekoliko sati vožnje stižemo pred Blidinje, uživamo u pogledu na Čvrsnicu, ali tjerani oštrim vjetrom sjevercem, produžavamo do Hajdučkih vrleti kako bi što prije spakovali bicikle na automobile, napravili kratku pauza za kaficu i osvježenje i – doviđenja do idućeg vikenda. Jedni u Tomislavgrad, drugi u Mostar, većina za Sarajevo, svojim kućama, porodicama, svakodnevnim obavezama… Za nama je još jedno predivno druženje, još jedan dan u kojem se čuje više smijeha nego što ga neko doživi za cijelu godinu. Lijepa je Bosna i Hercegovina, samo treba uživati u njoj.