Dok je kiša lila početkom prošle sedmice, meteorolozi čak najavljivali i prve pahulje snijega, pomalo s osmijehom na licu smo planirali vikend i jednu od posljednjih ovogodišnjih biciklističkih tura. Naravno, pouzdali smo se u vremensku prognozu i ono iscrtano sunce iznad Hercegovine. Izbor je bio Čabulja a sve je trebalo da liči na iznenađenje, naročito nakon onolike kiše.
Subota fantastična, no, naša tura je planirana za nedjelju. Polazak u sedam sati iz Sarajeva, hladno, maglovito jutro, ali na to smo navikli očekujući da se za sat-dva razbistri. Na ovoj turi će nam se pridružiti i biciklisti iz Fojnice. Javljaju se telefonom da su već prošli Tarčin ali da je tamo nebo crno, samo što ne zapada kiša. Iz Mostara se javlja Đani, dole je još gore. Da stvar ne bi propala stajemo na Bradini sa idejom da promijenimo plan i zaputimo se na Bitovnju, pa dokle stignemo. No, Slaven nas “razbija” pričom kako mu se ne vozi po treći put gore. Kako nije usamljen odlučujemo: prihvatamo rizik, idemo do kraja u Hercegovinu.
Od zelenila na početku smo mislili da ipak nismo u Hercegovini, ali nas je kamen posle uvjerio da griješimo
Pola tenka… šta je sa drugom polovicom, možemo samo nagađati
U Konjicu prve kapi kiše. Kasni oktobar i kiša već u pola devet sugerišu da se okrenemo i vratimo kući. Dobro, ne baš odmah, red je makar kaficu popiti. I baš kad smo onako tužni tješili sami sebe, eto, bit će možda još koja tura ove sezone, zove Đani iz Mostara: “Ovdje je nekako svjetlije, na trenutak se čini kao da će i sunce probiti!”. Dileme nema: pravac Mostar pa ćemo umjesto planirane Čabulje odvoziti nešto lokalno u Mostaru. Usput se dogovaramo da to bude Hum. Kao dobar domaćin Đani nas srdačno dočekuje, obezbjeđuje parking, podsjeća akcentom da smo u sred Hercegovine i njenog ponajljepšeg grada, Mostara. Sve nekako miriše jugom, čak nije ni onako hladno.
Kroz trnje i draču…
Vožnja kreće Mostarskim poljem niz Neretvu da bismo uskoro zakačili nekakav obilazni put na Hum, brdo što se oštro izdiže iznad samog Mostara. Asfaltna dionica taman dobro dođe za zagrijavanje pa i nemamo baš vremena za fotografisanje lokalnih zanimljivosti. Jedna od njih je akvadukt, sistem za navodnjavanje koji ide iznad zemlje (smislili su ga, valjda, Rimljani). To ne bi bilo neobično da na jednom mjestu ovu građevinu presijeca cesta, a cijev je položena ispod nje. Prisjećamo se fizike i sistema spojenih posuda i zaključujemo da je sasvim logično da voda, koja teče metar-dva iznad zemlje, kad jednom krene, prođe ispod ceste i nastavi dalje, a sve bez ikakve mehanizacije, motora ili drugih pomagala.
Trnje je bilo uzrok pucanju gume čak četiti puta… (op.ur. na jednom biciklu :P)
I u toj priči napuštamo asfalt. Put se dalje penje lagano uzbrdo, makadam je na trenutke dobar ali povremeno i potežak za vožnju, ali sa svakim metrom otvara se sve bolji i ljepši vidik. Zbijamo šale na temu ko je najukusniji od nas ako lovci koje srećemo usput ne pronađu divljač pa zapucaju po nama (pozamašni Tarik se čini najboljom lovinom), rješavamo sitne kvarove na biciklima pomažući jedni drugima i stižemo do najzanimljivije dionice. Riječ je o ostacima nekakvog puta što vodi ispod dalekovoda, ali teren je prilično grdan i kamenit. No, u tome bi još i uživali da nije trnja i drače koja, kao da na sebi ima udice. To trnje je i krivo za silno pucanje guma kojeg je na ovoj dionici bilo nešto više nego obično. Prolazak kroz lokalno selo naravno izaziva pažnju stanovništva a nas podsjeća na zaboravljena mjesta u dalmatinskom zaleđu ili čak na kakvom otoku: zidovi od slaganog kamena, miris stoke, lavež pasa. No, s tim starim imanjima se prepliću i moderne kuće sa besprijekorno uređenim travnjacima kojih se ne bi postidio ni kakav domaćin u srcu Europe.
Nažalost, ovdje je kraj makadamu, dalje vodi asfaltni put i to prvo odličan spust pa potom uspon do vrha Hum obilježenog križem koji se vidi iz najzabačenijeg kutka Mostara. Građevina je ogroma što se vidi tek kad joj se primakne, poprilično je kontroverzna jer neki smatraju da na svojoj zemlji imaju pravo graditi šta žele, drugi u njoj vide politička prepucavanja, a meni pada na pamet izjava mog sina kad smo nekad davno putovali na more: “Tata, vidi koliki je mač zabijen u zemlju!”. Percepcija djeteta od pet godina koje život gleda kroz crtane filmove a ne preplitanje religija i sukoba. Možda je tako i bolje.
Uspomena na na lijepu vožnju sa neobičnim pogledom na Stari
Naravno, niko od nas se ne upušta u komentare, ta nas priča ne zanima jer ovdje smo radi druženja, uživanja u prirodi, čistom zraku… Sve je ovo naša prelijepa zemlja i, ako ćemo pravo, Neretva izgleda jednako lijepo gledana s Huma ili s druge strane koja vodi na Velež što ga posjetismo proljetos.
Đani očito već planira nove poduhvate… Zajednička na Starom postala je obavezni ritual nakon svake ture oko Mostara
Jasno, svaka tura u okolini Mostara završava na Starom Mostu. Ovaj put nas prodavci u lokalnim dućanima smatraju italijanima i dobacuju na nevještom italijanskom, ali kad smo poželjeli da načinimo zajedničku fotku na mostu i zamolili prolaznika – čovjek je bio stranac. Odlično.
Eh, da, još nešto: na povratku za Sarajevo, baš negdje od Drežnice odakle smo trebali započeti turu za Čabulju lije kiša. Imali smo sreću i proveli još jedan fantastičan dan udišući mirise Hercegovine. Prisjećam se onog što mi Đani reče usput, kako mu je otac pričao da je Čabulja nevjerovatno prevtljiva jer se baš tu susreću nekakve fronte južne klime sa ovom našom, bosanskom, pa u danu zna zapuhati oluja ili razgaliti sunce. Kakva sreća za današnji dan. Nije mnogo, tek 36 kilometara, ali jeste bilo prelijepo.
Teskt i foto: Emir Vučijak
One Reply to “Mostar-Jasenica-Hum”