Buna-Počitelj (biciklizam u januaru!)

Svojevremeno smo razgovarali o tome kako je ova planeta otišla kvragu i kao primjer spominjali da smo, eto, pored toliko zemalja sa razvijenijom kinematografijom bas mi iz Bosne dobili Oskara, da su Janica i Ivica koji kraj Zagreba imaju tek jedno brdašce suvereno vladali skijaškim stazama, a slovenci, koji od Brane Oblaka naovamo gotovo da nemaju fudbalera kojeg pamtimo zaigraše na Svjetskom prvenstvu. I umjesto da u januaru lopatom raščišćavamo snijeg pred garažama, umjesto skijanja gledamo žalosnu sliku na olimpijskim planinama oko Sarajeva. Za to vrijeme na Sljemenu utrka FIS kupa i moja muka da objasnim djeci kako je, eto, skijanje moguće na hiljadu metara nadmorske visine, a nije na dvije hiljade, to jest na Bjelašnici.

E pa, kad je sve naopako, zašto onda ne prihvatiti poziv Đanija iz Mostara za prvu ovogodišnju biciklističku vožnju, tek sedmicu iza novogodišnje noći. Začas sam nosače za skije zamijenio onim biciklističkim, dovoljno je bilo tek dan ranije najaviti vožnju i već se formirala grupica od “12 žigosanih”. Da, baš tako smo se osjećali dok smo kroz maglu napuštali Sarajevo, a temperatura pokazivala nula stepeni. Ni plus ni minus.

Prelazak preko nabujale Neretve, odmah ispod ušća Bune

Međutim, kad je Hercegovina u pitanju, nema greške: to je uvijek veliki plus. Devetog ovogodišnjeg januara ugodan, sunčani dan, vožnja u majicama, temperatura oko 13 stepeni. Kakva šteta što nemamo autocestu pa da smo dolje za sahatak vremena. Kako smo krenuli čak s četiri automobila, prvo okupljanje je bilo u Ćelebićima, kraj pekare uz neizbježne pogačice s kajmakom. Potom mjesto Buna odakle smo krenuli na prvu ovogodišnju biciklističku turu.

Prvi metri uspona u ovoj sezoni…

Već s prvim metrima vratio se onaj poznati, divni osjećaj napetosti u nogama i miris Hercegovine u plućima. Nizak vodostaj Neretve nam je omogućio da vidimo nesvakidašnju sliku: “kanal” kojim teče ova ljepotica i ušće Bune u nju. Potom vožnja lokalnom cestom do Žitomislića, a onda uspon. Dobro, u odnosu na visove od dvije hiljade metara kakve inače vozimo, uspon na Bivolje brdo je mačji kašalj, pa ipak, kašljalo se i znojilo savladavajući metre starog makadamskog puta.

Probijanje zaraslim stazama

“Single-wall” i “single-track” 🙂

A onda nevjerovatan doživljaj. Vožnja po platou do iznad samog Počitelja i uživanje u čarima pravog cross country-ja. Jednoglasno smo prihvatili Đanijevu ponudu da ne idemo asfaltnom cestom već preko livada i kojekakvih usjeka, putića što vode do njiva i vinograda. Na jednom mjestu otkrivamo preteču današnje autoceste: kaldirmisani kameni put ko zna iz kojeg doba, širok oko metar i po i ravan kao strijela. Đani nam priča kako je pokušavao otkriti iz kojeg je doba, popločaše li Hercegovački krš Rimljani ili Turci, čak je razgovarao s najstarijim dedom u selu i ovaj mu ne znade otkriti misteriju. Bez obzira na arhitekte, osjećali smo se ponosno vozeći putem kojim su očito hodili karavani prije više stotina godina. Nažalost, put je na nekim dijelovima prekinut, valjda je poslužio kao građevinski materijal lokalnom stanovništvu.

Polako se razvedrava; pogled na Neretvu…

Kako pčele prave med?! 🙂 Ulazak u stari grad Počtelj

I kao šlag na tortu bio je dolazak u Počitelj. Ali kakav dolazak. Ne onaj turistički, kad vas uhvati nervoza zbog gužve na putu M17 pa svratite na kaficu, kupite koji suvenir ili u boljoj varijanti se popnete stotinjak metara da bacite pogled na zelenu Neretvu. Spektakularno je bilo spustiti se u Počitelj biciklima kroz sokake preko kaldrmisanih stepenica, uživati u prekrasnom vidikovcu i pogledu na Neretvu, sunce koje već kreće ka horizontu i miru rijetkih stanovnika koji nas sa zanimanjem gledaše. Vrijedilo je prevaliti 25 kilometara da bi se vidjela ova ljepota.

Downtown Počitelj 1#

Downtown Počitelj 2#

Downtown Počitelj 3#

Kako je za povratak bilo potrebno još toliko nismo imali vremena za pauzu, kaficu i suvenire. Okrećemo bicikle i žurno vozimo nazad. Ali, poput male djece koja netom dobiju novu igračku, opet promijenismo plan, pa umjesto cestom, do Bune se spustismo single-trailom, kako ga nazva Đani. U stvari riječ je o staroj pješačkoj stazi iz ko zna kojeg doba, mjestimice zaraslom u trnje a prepune džombastog kamenja kakvo zna biti samo u Hercegovini. Dok smo se provlačili kroz nekakvu draču i prebacivali bicikle preko kamenog suhozida, Keno iz Breze izvali: “Koji smo mi pacijenti!”

Pozerska fotka sa vrha zidina za pamćenje na jednu odličnu januarsku turu:)

“Bježanje” kući u prvi sumrak; pogled na Velež koji nas čeka već na proljeće! 🙂

Da, zbilja, dok sav normalan svijet u januaru skija u Alpama, mi eto, uživamo u našoj Kaliforniji. Pardon, Hercegovini!

Tekst i foto: Emir Vučijak