Jutro na 2.200 metara je nešto neponovljivo. Bjeličasti planinski vrhunci oko doline Fanes se probijaju kroz izmaglicu i oblake ka kristalno čistom nebu. Nakon jučerašnje kiše ovo djeluje kao Božiji dar. Hladno je, pa se oblačimo toplije jer današnja dionica kreće spustom. Ne žurimo uživajući u kvalitetnoj podlozi, ali i iznenađenjima poput životinjica koje srećemo usput. Mrmot je nešto veći od dobro ugojenog zeca, liči na ogromnog hrčka i poznat je po tome što je plašljiv. Međutim, kao da zna da dolazimo iz Bosne, jedan je upravo pred nama izveo svoj show: izvirio je, zastao, gledao nas, pustio da ga fotografišemo, i kad je vidio da smo završili, šmugnuo u svoju rupu u zemlji. Idemo dalje.
Onda silazimo u dolinu, među predivna planinska sela. Zastajemo na kafici i štrudli jer kalorija nikad nije naodmet, slijedi uspon na 2.300 metara. Prije toga jedinstven doživljaj: umjesto asfaltom, desetak kilometara vozimo single stazicom izgrađenom za pješake, ljubitelje džoginga ili bicikliste. Između drveća, kroz šumu, zmijolikom stazicom nasut je pijesak ili je jednostavno ugažena zemlja, tu i tamo ima klizavog korijenja ali nagib je blag pa se poigravamo jurcajući biciklima.
I onda uspon. Metar po metar. Srećom, makadam je solidan pa točkovi ne proklizavaju, ali nagib je konstantan. Zaokupljeni svako svojim mislima napredujemo sporo. Vruće je i znoj obliva lice. Na svakih stotinu metara nadmorske visine pravim pauzu, istežem leđa, pijem tečnost. Onda se nagib povećao i nema druge nego gurati bicikl. Brojim korake: svakih deset koraka povećava se visina za jedan metar. I tako unedogled.
Odjednom, šuma se rastvori i pred nama se ukaza predivna planinska kosa prekrivena nevjerovatno zelenom travom. Tu i tamo pokoja pastirska kućica. Protrči lane preko poljane. Ali kad smo se okrenuli, imali smo šta vidjeti. Nevjerovatni masivi Dolomita, više i nije bitno koji su i kako se zovu, obasjani kosim zrakama sunca koje polako odlazi. Tu pokušavamo automatsko fotografisanje da se vidimo sva četverica kako vozimo, a onda krećemo u napad na posljednjih par stotina visinskih metara.
Na vrhu, pogled je još spektakularniji. No, jak vjetar i sunce koje opasno zalazi, te pogled na usku, pogibeljnu stazicu koja vodi u pravcu našeg doma, tjera nas naprijed. Pokušavamo voziti stazicom ispod koje je duboka provalija, ali kad je Ervin rekao “Čini se da je malo riskantno” i sišao s bicikla, očito je bilo da je pametnije prepješačiti taj dio puta. Srećom, kratak, a onda stigosmo u planinski dom gdje ćemo zanoćiti.
Dom Rifugio Genova je smješten na mjestu zaklonjenom od vjetrova, ali sa prekrasnim pogledom na zapad. Slika sunca koje zalazi za vrhove Alpa, gledana sa 2.300 metara visine, nešto je najljepše što čovjek može doživjeti. Uz to, na toj visini sunce traje dugo, njegove zrake se miješaju sa atmosferom restorana u domu, večere “a la cart”, mirisom kuhinje i smijeha starih planinara koji, iako u poznim godinama, očito pucaju od zdravlja.
Stoga nam ne pada teško ni tuširanje na žeton. Naime, jest’ da je dom jeftin (važe članske karte Planinarskog saveza BiH pa noćenje plaćamo samo 10 eura po osobi), ali na toj visini voda je dragocjena pa se tuširanje plaća 2.5 eura a topla voda traje 5 minuta. Za ovu cijenu smještaj je u višekrevetnim sobama pa spavamo sa trojicom postarijih nijemaca od kojih je jedan cijelu noć nešto čeprkao po ruksaku i šuškao nekakvim kesama. Ni hrkanje drugog nije smetalo jer smo predvidjeli ovu okolnosti i ponijeli spasonosne ćepiće za uši. Premoreni, liježemo vrlo rano. A kako i ne bi kad pravila doma kažu da je doručak od 7 do 8 ujutro, a dom moramo napustiti do 9 sati.
Sutra čitajte:
Zatvaramo krug: Rifugio Genova – Canazei (5.dan)
Danas je plan da zatvorimo krug i stignemo do početne tačke. Noć prije, kao i obično, nakon večere smo pomno studirali kartu i donijeli plan da idemo do kraja, okončamo turu, a dan koji smo uštedjeli preskakanjem prve dionice sami sebe nagradimo dnevnom kartom za žičaru i onda cjelodnevnom spust vožnjom sigle-trailovima. Zato krećemo vrlo rano, naravno opet spustom. Već nakon prvih par stotina metara prva nezgoda: Mersad je, vozeći prvi u koloni prilično velikom brzinom iznenada ugledao nešto kao zategnutu sajlu preko makadamske ceste, nekako u visini koljena. Snažno kočenje nije bilo dovoljno i desio se lakši pad na šljunku…