Velika Vidova

Prenj! Gotovo svaki ozbiljni planinar ili tek ljubitelj planina će s poštovanjem izgovoriti ovo ime, naprosto zato jer je Prenj velikan među bh. planinama. Valjda nije slučajno da se među “onim najvećim”, onim preko 2000 metara, nalazi tek nekoliko planina čije ime je muškog roda: Maglić, Volujak, Prenj, Cincar. Većinom su nepristupačni i teški za osvajanje, nepredvidljivi… da li to znači da su “namijenjeni” samo muškarcima, ozbiljnim zaljubljenicima gorskih visova?

Ne, nećemo tako reći jer su Veliku Vidovu prije nas na biciklima već osvojili Ozrenko i Nermina, mladi par koji je već postao legenda brdskog biciklizma u BiH. “Otiđi u Tisovicu, ja kad odem na Prenj dobar sam pet-šest dana!” rekao mi je Ozrenko jednom prilikom, komentarišući gluposti u državi, politici, kod ljudi oko nas… sve ono što nas čini nervoznim. Nije slučajno što je baš Prenj odabrao naš veliki slikar, Lazo Drljača, da nakon Sorbone i Pariza gdje je imao svjetsku slavu, život provede slikajući vrhunce Prenja koji se odbijaju o kristalnu površinu Boračkog jezera. S obzirom na niske temperature u bosanskim brdima, najavu vjetra sjeverca i vedrog vremena, nije bilo druge nego okupiti grupicu biciklista i – zaputiti se na Prenj.

Nestvarno lijepi i surovi krajolici Prenja

Respektujući činjenicu da je ipak nastupio mjesec novembar koji, ne slučajno, nosi i ime studeni, da je dan osjetno kraći, odlučili smo da ne tragamo za nekim vrhom od dvije hiljade metara već da “skoknemo” do Velike Vidove, vrh koji se izdiže strmoglavo iznad Neretve a visok je “tek” 1440 metara. No, kako smo krenuli od ušća rijeke Bijele u Neretvu, s nekih stotinjak metara nadmorske visine, kako uspon nije ravnomjeran već ima i spuštanja pa opet penjanja, pa spuštanja… ispostavilo se na kraju da ova tura spada u “Top 5” kad je riječ o ukupnom visinskom usponu koji valja savladati za jedan dan. Naime, GPS uređaj je na kraju pokazivao 1883 metra ukupnog visinskog uspona. Uh!

Ipak, danas, dok noge klecaju ostaje osjećaj nevjerovatnog zadovoljstva zbog fenomenalnog vremena koje nas je pratilo i vidika koji je bio nestvaran. Nismo istraživali da li Vidova ima semantičke veze sa “vidom, vidikom” ali svakako jeste riječ o “velikom vidiku” i pogledu od kojeg zastaje dah. Već nakon prvih koraka putnik ostaje zadivljen čistoćom rijeke Bijele čija voda se zeleni, ali čije se dno vidi sa stotinjak metara udaljenosti, gledano odozgo, s puta. Podigne li se pogled nimalo manje oduševljenje neće biti zbog nestvarno plavog neba koje oštro režu rubovi planine što se strmo izdiže iz dubogog kanjona Bijele. Put je makadamski, uspon značajan, šuma obojena bojama jeseni. Nastavljamo uzbrdo!

Pogled na kanjon Bijele ; Lovački pas na Vejzovića guvnu

Usput srećemo bojažljive lovačke pse, a nešto kasnije i lovce. Maskirno odijelo i narančasta, fluorescentna kapa. Krenuli su u lov na veprove. Jedan lovac nam objašnjava da ga maskirno odijelo prikriva od životinje, a narančasta kapa je tu da skrene pažnju drugom lovcu koji je možda kilometar udaljen, da ne ustrijeli svog kolegu. Interesantno je da se vepar lovi lovačkom puškom do daljine od 50 metara ili čak krupnom sačmom sa svega 20-tak metara, ali i karabinom s optičkim nišanom na daljini od 200-250 metara. Zanimalo nas je kako grdosiju tešku i do 200 kilograma kasnije izvuku iz šume, a raspričani lovci su nam objašnjavali tehniku sajli, vitla i kojekakvih čuda. Mi smo vrtjeli glavom na to, a oni na činjenicu da odosmo biciklima na sami vrh. Rastali smo se uz smijeh i želju za uspjehom: njima za dobar ulov, nama za osvajanje vrha Velika Vidova.

Uspon uz pogled na Prenj ; U daljini se vidi kanjon Neretve, mjesto sa kojeg smo krenuli

Susret s lovcima nije bio jedini. Na jednom proplanku, kraj ostataka nečega što je kazivalo da su ovdje ljudi nekoć živjeli (Bože, kako su mogli bez vode?), dva čovjeka su sređivala nešto, rezali drva, pripremali, kako smo kasnije saznali, buduću stočnu farmu. Jedan od njih se, naime, odlučio na bavljenje stočarstvom u ovom kraju. Drugi nas je počastio izvrsnim, prirodnim, sokom od nara. Kažu da u naru ima dvadeset puta više vitamina C nego u limunu. Sok je toliko dobar da smo od Ede uzeli telefon, pa kad dođe u Sarajevo gdje ga prodaje po 6 KM na veliko, a trgovci i preko 10 KM – obavezno ćemo poručiti koji litar.

Ali, nama je valjalo dalje. Ponovo uzbrdo, ponovo rasuti makadam koji bježi ispod točkova, napor, znoj, a onda – pred nama se ukazao nestvarno lijepi pogled na kanjon Drežanke. S jedne strane Čvrsnica, s druge Čabulja, iznad nebo poput onog koje gledate kroz prozor aviona. Čini se da rub planine možete rukom dodirnuti, toliko je sve čisto i vedro. Naravno, znamo da nije vidljivost ovakva tek slučajno. Na to nas opominje sjeverac koji stalno puše. Napuštamo pogled prema Čvrsnici i prelazimo na plato Glogovo. Opet zadivljeni pogledom, ovaj put na jedan od ljepotana Prenja, vrh Lupoglav.

Pogled na kanjon Drežanke između Čabulje (lijevo) i Čvrsnice (desno)

Velika Vidova nam se zbog izuzetno čistog zraka čini blizu. No, put se razvukao, mjestimice ima i guranja bicikla uzbrdo jer je vožnja nemoguća po lošem putu. Kojih stotinjak metara nadmorske visine pred ciljem vijećamo: ako odemo do vrha neće nam ostati dovoljno vremena za spust prije mraka. Donosimo odluku da nastavimo ubrzanim tempom, pa ako stignemo do 15 sati dobro je, ako ne, vratit ćemo se nazad. Grupa je izvrsna, moral na visini i svi u tačno dogovoreno vrijeme stižemo na vrh.

Prelazak preko prevoja Varda ; Disciplinovana vožnja na usponu i spustu bila je ključ uspješne ture

Uspon serpentima ka vrhu Velika Vidova i zajednička fotografija za pamćenje

Pet minuta predaha, zajedničko fotografisanje, oblačenje toplije garderobe jer spust na temperaturi od plus dva stepena celzijusa neće biti prijatan. Bojan, Mersad i Ivan se odvajaju jer je plan bio da oni pokušaju pronaći stari put koji vodi do Glogošnice. Kasnije se ispostavilo da je put zarastao i neprohodan pa su se vratili. Mi ostali se spuštamo, vjetar fijuče oko ušiju, hladnoća se uvlači pod kožu ali ono što ostaje je nezaboravni zalazak sunca i crveni rubovi Prenja. U jednom trenutku slika nestvarna: posljednje zrake sunca obasjavaju rub planine, a tik iznad nje se ukazao pun mjesec. Kasnije će se ispostaviti da nam je mjesec itekako dobrodošao. Naime, prosto je nestvarno kako u ovo doba godine brzo padne mrak. Kao da gledate kako vrijeme protiče. U jednom momentu se divite zalasku sunca, za petnaest minuta vozite po mraku. Mjesec je donekle osvijetlio put ali nije bilo nimalo prijatno.

Zalazak sunca, igra sjena i nezaboravna avantura

A onda, prijatno iznenađenje. Zvoni telefon, javlja se naš prijatelj, biciklist, Mario iz Mostara. Ne znam da li je njegova kuća u istočnom ili zapadnom dijelu grada, to je nebitno, jer Mario je na volšeban način saznao da smo omrknuli u planini i nudi pomoć. Ako treba, doći će kakvim terenskim vozilom po nas, dovesti policiju u pomoć… Ne treba, hvala, ali ovakav poziv prijatelja je vrijedan koliko i intervencija helikopterom. Svaka čast.

Sutradan saznajemo kako je Mario saznao da nas je uhvatio mrak. Naime, iskusni planinar i novopečeni biciklista, Petar, koji nas je primjetio usput, vračajući se vidio je naša auta parkirana u mraku i zaključio da smo ostali u planini. Možda smo se izgubili, možda naišli na mine, sve je moguće. I kao svaki dobar planinar pozvao je pomoć.
Na sreću, avantura spusta s planine po mraku se sretno završila. Bez padova, bez ozljeda, uz jedno novo iskustvo: zimi je dan kraći i prirodu treba uvažavati. Veličanstveni Prenj naročito.

Pogledajte i visinski profil i interaktivnu mapu puta sa vožnje na Veliku Vidovu.