Naslov sigurno zvuči pretenciozno ali bi preciznije određenje ove biciklističke ture oduzelo previše prostora. Stoga, na samom početku moram iznijeti nekoliko osnovnih činjenica. Naime, moj stari saputnik i prijatelj Nedžad zbog poslovnih obaveza nije mogao odsustvovati sa posla više od jednog radnog dana. Ovu rutu mjerkao sam već par godina, svjestan da je bicikliranje na toj relaciji skopčano sa brojnim teškoćama, koje se mogu prevazići jedino automobilskom pratnjom.Ovoga puta postojali su svi preduslovi za ostvarenje ovog mog višegodišnjeg nauma.Kod takvog vremenskog ograničenja, isplanirao sam jedinu moguću varijantu-krećemo u petak popodne na Durmitor gdje ćemo noćiti, s tim da u subotu ujutro nas dvojica startujemo sa biciklima od Žabljaka, preko obronaka Durmitora i Sinjajevine na Bukovicu, Tušinu, Boan do Kolašina, zatim ka Andrijevici i dolini Lima do Plava i Gusinja.Nedjelja je predviđena za vožnju od Crnogorsko-Albanske granice kroz Prokletije, preko Albanskih sela Budace, Perdolec, Selce, Tamare do mjesta Hani i Hotit na obali Skadarskog jezera, uz samu granicu sa Crnom Gorom. Cijelim putem pratiće nas moj brat Sead za volanom Nedžadovog „Scouta“.
niz Bukovicu, Gornja Morača
Gornja Morača i Moračke planine
Sa Ilidže smo krenuli u popodnevnim satima, i bez zadržavanja prošli Brod na Drini i put do Šćepan polja, na kojim se izvode intezivni radovi na proširenju ove, samo po nazivu, magistralne ceste koja povezuje BiH i Crnu Goru.Pred samim mostom kod Plužina skrenuli smo u tunel i počeli sa usponom na plato Pivske planine i dalje prema Durmitorskim visovima. Ove prekrasne predjele posmatram po treći put, za razliku od mojih saputnika koji tek otkrivaju ljepote crnogorskih planina. Na Žabljak smo stigli oko pet sati, smjestili se u prostran apartman sa dvije spavaće sobe i dnevnim boravkom (35 Eura) posjetili Crno jezero i večerali u restoranu prije odlaska na spavanje.
Preko Durmitorskog platoa
Subotnje jutro je osvanula sa izmaglicom i temperaturom od 15 stepeni-idealni uslovi za vožnju koju započinjemo nekoliko kilometara od Žabljaka. Asfaltna cesta vijuga preko Durmitorskog platoa sa konstantnim blagim padom, tako da skoro bez napora, prelazimo kilometre kroz idiličnu dolinu rijeke Bukovice.Na dijelu puta dugačkog oko 20 km do mjesta Boan, gdje se spuštamo na cestu Šavnik-Kolašin, sreli smo svega dva auta, a tako je bilo i u daljnjim dionicama, sve do priključka na cestu Mojkovac-Kolašin-Podgorica.Nakon blagog spusta niz padine Sinjajevine, nastavljamo ka Gornjoj Morači, dubokoj dolini okruženoj impozantnim visovima Moračkih planina.Na tom dijelu puta spuštamo se brojnim serpentinama do kanjona Morače laganom vožnjom bez okretanja pedala, svaki čas otkrivajući nove pozicije za fotografisanje prelijepog krajolika. Dolaskom na raskrsnicu kod Mioske, prekidamo sa vožnjom, s obzirom da nam predstoji jak uspon do prevoja Crkvine, sa nekoliko tunela, uz vrlo živ saobraćaj.Bicikle istovaramo na ulazu u sam Kolašin a zatim lagano obilazimo centar grada i snimamo par fotki
Kolašin
Trešnjevica i spust prema Andrijevici
U nastavku vozimo uz gornji tok rijeke Tare koja teče širokom dolinom, razljevena i nigdje dublja od pola metra.Prema ranijem dogovoru svraćamo u kafanu „Tara“ u vlasništvu brata moje kume Snežane, koji nas časti domaćom rakijom i cicvarom. Nabijeni energijom „made in cicvara“, nastavljamo prema Mateševu, mjestu gdje se put odvaja prema Andrijevici. Nakon kraće vožnje sjenovitim putem koji vodi prema Kraljskim Barama, odlučujemo da se na prevoj Trešnjevicu, visok preko 1500 metara, prevezemo autom.Na vrhu se pruža veličanstven pogled na Komove i lanac Prokletija a daleko ispod nas nazire se dolina Lima do koje vijugaju brojne serpentine. Započinjemo sa najdužim spustom u našoj istoriji bicikliranja-punih 18 km bez okretanja pedala, sve do ulaska u samu Andrijevicu. Nakon kraćeg odmora u centru gradića, nastavljamo prema Plavu dolinom Lima, da bismo nakon nekoliko kilometara odlučili prekinuti vožnju i preostalih dvadesetak kilometara putovati autom. Bilo je već kasno poslijepodne a imali smo u planu obići čuvene Alipašine izvore, Gusinje i Plav, te obezbjediti prenočište. Pogled na dolinu u kojoj leži Plavsko jezero, okruženo vrhovima Prokletija podsjetio me je na najljepše predjele Tirola.
Plav i Plavsko jezero
Alipašini izvori
Odmah smo pronašli smještaj u Motelu na samoj obali jezera, s pogledom na Plav a zatim se uputili ka Gusinju i do par kilometara udaljenih Alipašinih izvora.Kako se spuštalo veče, vratili smo se nazad i prošetali po zakrčenim ulicama Plava koji se, kao i susjedno Gusinje, pripremao za sutrašnje tradicionalno okupljanje na Alidžun, 2. avgusta. Po povratku u Motel, prije spavanja sjedimo na terasi sa pogledom na jezero i svjetla grada na drugoj obali. Ujutro, bez kafe i doručka (konobari dolaze na posao tek oko pola devet) vozimo do Crnogorsko-Albanske granice na kojoj smo jedini putnici. Nakon dobrih 15 minuta provjera naših pasoša, Albanski granični policajac napokon diže rampu, ali ne dovoljno visoko, tako da rampa udara u moje biciklo na krovu vozila, srećom bez posljedica.Nastavljamo solidnim asfaltnim putem nekoliko kilometara pravcem koji vodi prema Vermoshu, najsjevernijem Albanskom selu okruženom visokim Prokletijama, a zatim skrećemo lijevo, na jug, užasnim makadamskim putem koji vodi pod vrhove Albanskih planina do sela Perdolec. Osim brojnih bunkera koji „ukrašavaju“ divlji krajolik, nikoga nismo sreli prvih 10 km puta.
put prema Perdolecu i Crnogorsko-Albanska granica
Na visini od preko 1500 m zaustavljamo se u Perdolecu, selu sa nekoliko kuća, osnovnom školom i krčmom u kojoj, za divno čudo, poslužuju kafu i kapućino iz aparata, uz slobodan pristup internetu! Od tog sela narednih tridesetak kilometara spuštamo se kroz oštro usječenu dolinu iznad koje dominiraju vrhovi Albanskih Prokletija. Makadamska cesta trpi samo terenska vozila, tako da smo opreznom vožnjom preko rupa i nanosa šljunka ipak bili brži od mog brata koji nas nije uspijevao stizati, nastojeći izbjeći oštećenja na Nedžadovom autu.Prolazimo kroz surove planinske krajeve, sa svega nekoliko sela, u kojim obitavaju potomci Albanskog plemena Malisora, koji su u pravilu katoličke vjeroispovjesti. Dok smo sipali vodu na jednom izvorištu, u susret nam dođe terenac, jedino vozilo koje smo sreli na tom dijelu puta, iz kojeg izađe mlađi čovjek u fratarskom habitu i srdačno nas pozdravi. Nakon upoznavanja, saznadosmo da je krenuo na nedjeljnu misu u selo gdje smo prije pola sata popili kafu, da je svojevremeno boravio u Sarajevu, za koje ima samo riječi hvale. Na rastanku nas pozdravi na našem jeziku sa „Hvala, doviđenja“ a mi nastavismo put sa konstatacijom kako je svijet mali-negdje visoko u Albanskoj nedođiji srećemo katoličkog sveštenika koji nam priča svoje sarajevske uspomene!
spust kroz kanjon rijeke Ljumi i Cemit
selo Tamare, početak asfalta
U nastavku neprekidnim serpentinama urezanim u strme litice spuštamo se sve niže prema dolini rijeke koju Albanci nazivaju Ljimi i Cemit a Crnogorci Cijevna. Uz put, sa velike table napisane samo na Albanskom jeziku, uspijevamo dešifrovati da je od tog mjesta u toku rekonstrukcija i izgradnja ceste, finansirane iz Evropskih fondova. U nastavku puta cesta je znatno šira, ali ne i pogodnija za vožnju zbog nanosa sitnog tucanika i šljunka kroz koji propadaju točkovi naših bicikala. I napokon, na ulasku u najveće selo Tamare, započinje tek izgrađena asfaltirana cesta koja vodi dolinom rijeke Cijevne i spaja se sa magistralnim pravcem Podgorica-Skadar-Tirana kod graničnog prelaza Hani i Hotit na obali Skadarskog jezera.Prije nego se put odvoji od rijeke, silazimo do kristalno bistre Cijevne gdje se uz jelo i piće odmaramo, a Nedžad koristi priliku i da se okupa. Od tog mjesta cesta se brojnim serpentinama udaljava od kanjona rijeke, koja nekih par stotina metara dalje ulazi u Crnu Goru i teče ka Morači u koju se ulijeva nizvodno od Podgorice.
rijeka Cijevna
Pogled na kanjon Cijevne i masiv Prokletija odakle smo stigli
Spust prema Skadarskom jezeru
Na vrhu uspona sa više od 500 metara visinske razlike, pruža se nezaboravan pogled na kanjon Cijevne i vrhove Prokletija odakle smo se upravo spustili.Još nekoliko fotografija za uspomenu i započinje posljednja dionica našeg putovanja-vožnja širokom asfaltnom cestom ka obali Skadarskog jezera, kojeg fotografišem sa nekoliko pozicija.Konačno, zaustavljamo se kod crkve na samom spoju sa magistralnom cestom, utovaramo bicikla i zadovoljno konstatujemo-u dva dana proputovali smo kroz dotad neviđene, fantastične predjele, autom neuporedivo više nego biciklom, ali za dan i po bicikliranja 125 km je sasvim dovoljno da nam ovo putovanje ostane u najljepšoj uspomeni.
Fotografije:Nedžad Madžak i Esad Fejzagić
Tekst:Esad Fejzagić
