Teza kako je moguće predvidjeti poteze biciklista je i ovaj put potvrđena: prognoze nestabilnog vremena za vikend su učinile da svi koji planiraju otići u brda odustanu od ozbiljnijih poduhvata. Za one spremne na malo više rizika izbora nije bilo previše: Trebević ili Ozren. Odluka je donešena jednoglasno, ali uskoro smo vidjeli da su isto „izglasali“ i Sinovi. Zašto stoji veliko „S“ u riječi „Sinovi“ ne treba objašnjavati previše. Bio sam jako iznenađen kada su nas uvjerili da su zaista naumili ići identičnom putanjom koju smo isplanirali Nermina i ja! A značenje riječi „isplanirali“ je u mom slučaju relativna. Reći ću samo da nisam ni bacio pogled na bilo koju drugu kartu osim na GoogleEarth na kojem se Bog zna šta i ne vidi kad je u pitanju planirana ruta. Sreća je bila u tome da smo naišli na ekipu „Sinova“ koji su bili i više nego pripremljeni . Zbog povjerljivih informacija neću otkrivati navigacijski sistem koji koriste, ali je definitivno jedan od originalnijih koje sam vidio u zadnje vrijeme!
Dakle, udruženim snagama odlučili smo da prođemo cestom Sarajevo-Trebević-Jahorina, kod Brusa skrenemo put Dovlića, a dalje preko Dovlića bi trebalo da u blizini Pala siđemo u kanjon Bistrice, ali tako da izađemo poslije „srušenog mosta“, gledano iz pravca Pala. Na prvi pogled ne tako komplikovana tura, reklo bi se nadomak grada, ali uopšte nije tako jer smo bili svjesni da je malo ko biciklom prolazio ovuda. Ekipa se u početku malo razvukla zbog defekta sa Tarikovim strašnim gumama, ali smo ubrzo svi bili na okupu na raskrsnici prema Dovlićima. Pauza od pola sata koja je bila više zezancija na svačiji račun nego prava pauza, iskorištena je za otklanjanje problema sa pneumaticima, dok je Nermina pokušavala da skonta „ko je Sejin sin, a ko nije“.
Ćiro
Gradnja željezničke pruge Sarajevo – Dobrun, sa odvojkom Međeđa – Rudo – Uvac, počela je u jesen 1902. godine. Ukupna dužina trase iznosila je 166,5 km od Sarajeva, preko Bistrika, Dovlića, Pala, Korana, Stambulčića, Sjetline, Prače, Renovice, Ustiprače, Međeđe. Ovdje se pruga račvala uz dolinu Lima, a drugi krak je vodio prema Višegradu i Dobrunu, gdje je bila državna granica između Austro – Ugarske i Srbije. Trasa pruge projektovana je dolinama i stranama klisura Miljacke, Paljanske Miljacke, Prače, Drine, Lima i Rzava. Kod Stambulčića se izdizala na 939,8 m nadmorske visine, i to je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugoslavije građena za javni saobraćaj. Viših nadmorskih visina bile su neke pruge građene kao šumske. Ova pruga je imala 99 tunela, sa velikim brojem vijadukta, galerija, potpornih i obložnih zidova. Njen cilj je bio biti što bliže Srbiji i što bliže šumi istočne Bosne.
Prvobitna brzina vozova je bila 25km na čas. S vremenom su ispravljane oštrije krivine i brzina je povećana na 40 km, a tu je stigao i Drugi svjetski rat. Popravke su vršene poslije rata, tako da je završlia svoj život sa 60 km na čas.
U toku drugog svjetskog rata više je na duže vrijeme bila u prekidu, naročito u djelu između Dovlića i Renovice. Diverzanti su pazili da prugu ne oštete za trajno, već da spriječe okupatoru i ustašama da ne prevoze vojsku i naoružanje.
Prugom je prestao promet i kretanje vozova 1.7.1978. godine.Iz teksta prof. Mojsije Čerkovića
Spust prema Dovlićima je brz i ne previše zahtjevan jer je prvih par kilometara put asfaltni. Nakon asfalta odličan šumski put, na mnogo mjesta presječen proljetnim potočićima. Prizori koji su nam se odmotavali pred očima su me vraćali u djetinjstvo kada sam često prolazio ovim puteljcima od Čeline prema Sarajevu i obratno. Znam da je nekada bio puteljak iz Dovlića do stare željezničke pruge koju smo ovom prilikom tražili, ali se jednostavno nisam mogao sjetiti. Vratit ću se na početak priče o „pripremi“ ture i dati sebi jedan „minus“. Nadam se da tekst neće pročitati Sinovi jer će skontati da sam priču o Nermini i fruli, standardnoj opremi „svirača na turi“ pričao kako bih svoju grešku stavio u drugi plan. Sve u svemu, koliko god mi ne znamo gdje treba skrenuti toliko je atmosfera u ekipi bila pozitivna. Ovo naročito ističem, jer sam na nekoliko biciklističkih i planinarskih tura vidio kako mnogo iskusniji biciklisti i planinari paniče kada je to najmanje potrebno, čak i u slučaju bezazlenih situacija. Sinovi nemaju formalno šefa, ali su svi k'o jedan šef. Nema tu puno priče: idemo dok možemo i vozdra! Krivudavi šumski put se malo po malo, lijevo-desno, gore-dole pretvorio u makadamski put i ubrzo smo pauzirali radi slikanja na mostiću preko Bistrice. Jednoglasno je donešen zaključak da na sve strane postoje „đikani“ koji problem smeća oko vlastite kuće rješavaju bacanjem u obližnji potok. Mislim da na pomenutom lokalitetu ima malo izletnika, ali je broj vikendica porastao i vjerujem da je direktno proporcionalan količini smeća u Bistrici!
Ekipa “Sinova”, mala ali odabrana savladala je sve prepreke
Nakon foto-sesije tokom koje smo iz kadra nastojali izbaciti plastične boce od piva i kefira krenusmo lagano naprijed, prema selu Radonjići, gdje smo trebali zaključiti o daljnjem toku ture uz konsultacije sa lokalnim stanovništvom. Uskoro smo bili na par stotina metara od stare Ćirine stanice na Palama, ali to nam nikako nije išlo na ruku zbog onog „srušenog mosta“ koji je čekao da bude pomenut u nezgodno vrijeme. Eh, ovo je bilo vrijeme! Broj srušenih mostova na Ćirinom putu prema Sarajevu nakon konsultacije sa omladinom koja je pored puta šamarala odbojkašku loptu i hladila pive na izvoru se povećao sa jedan na dva… Ako ne na terenu, onda u mojoj glavi. Da budem iskren, ja sam u mislima prešao jedan „srušeni most“, stajao sam na drugom i gledao prema trećem, četvrtom, petom srušenom mostu… Čitaocima je vjerovatno jasno ko je tada bio pravi „svirač“.
Na mjestu gdje smo sreli omladinu počinjao je strmi dio puta kojim bismo za manje od minute bili na staroj pruzi, u blizini stare stanice na Palama. To nam nije išlo na ruku, ali smo krenuli par stotina metara niz brdo čisto da vidimo kakva je situacija sa puteljcima koji trebaju skretati lijevo, prema Bistrici. Sve su šanse bile da ćemo se vratiti do „izvora sa pivama“ i pokušati krenuti putem koji vodi lijevo, u selo Radonjići, ali ne dalje, kako su nam rekli. Tako je i bilo. Vjerovatno nas je omladina gledala sa nevidljivim upitnicima iznad glava kada smo drugi put prošli pored njih.
Spust prema pruzi je na pojedinim dionicama bio prava avantura probija kroz šiblje
Uskoro je počela lagana kiša koja se uklopila u vremensku prognozu. Nisam baš bio oduševljen činjenicom što ne znamo gdje treba ići, ali mi je bilo drago što nije bilo ni trunke panike ili negodovanja! Naprotiv, nivo zezancije u ekipi je prilično zadovoljavajući. Par riječi razmjenjenih sa stanovnicima u selu su nam dale do znanja da se do pruge putem kojim smo odabrali može sići pješke. Kabanice smo razmotali pored groblja i lagano krenuli naprijed. Put kojim smo išli se spuštao prema pruzi, ali se, sudeći po rastinju koje je otežavalo napredovanje, prilično dugo nije koristio. Uprkos nastojanju da se probijemo kroz gusto šiblje, to nije bilo moguće. Stigla je informacija od navigatora (prepoznat će se) da je most na vidiku, ali se do njega ovim putem ne može. Komanda je bila: povlačenje. Ne treba spominjati reakciju omladine koja je umjesto lopte sada tamanila meso sa roštilja dok smo mi treći put prolazili pored njih.
A onda, za manje od minute smo bili na staroj pruzi. Dan je odmicao, Tariku je opet pukla guma, i lagano smo krenuli prema Sarajevu putem kojim je nekada prolazio toliko spominjani Ćiro. Početak ove etape ture je bio predobar da bi trajao: utabani nasip stare pruge u kombinaciji sa travom! Pogled na okolne bašte u kojima se nalaze komponente mostova od „gvožđa 1. klase“ čekajući uredno razvrstane pogodan trenutak za transport prema željezari u glavu mi jevraćao misao o „srušenom mostu“ ili „ mostovima“. Obzirom da sam odavno napustio brigu na temu „kojim ćemo putem“ nisam bio siguran još jedino u broj spornih mostova. Vjerovatno sam ostatku ekipe izgledao sumnjičavo, ali i da jesam svaku sumnju je otjerala složnost ekipe koja je na pitanje „šta ako…?“ odgovarala sa „Pa šta?“. 10 bodova za ekipu!
Adrenalinski užitak – prolazak kroz zaboravljene tunele i preko polusrušenih mostova
Što se tiče mina ima jedna šala sa kraja ture koju ću kasnije spomenuti. Po tom pitanju sam, priznajem, bio sumnjičav iako smo sa raznih strana dobili potvrdne informacije da se taj put koristi. Osim toga, bilo je tragova koji su govorili da se šuma sječe, smeće baca u rijeku ili se, ako ništa, mostovi režu. Ubrzo smo došli do mosta kojeg su „navigatori“ vidjeli dok su stajali iznad njega, u gustom rastinju, nedaleko od tačke sa koje smo s vratili. Ovaj most je bio stabilan, Švabo je to pravio, ali broj drvenih pragova je u stvarnost bio manji nego što se to činilo kad se gleda iz visine ili sa slika na Google Earth-u. Da li je neugodno prelaziti osakaćeni most, bez ograde, gledati na potok koji teče 50 m ispod i pri tome nositi bicikl? Nije! Nermina je demonstrirala hrabrost pa je nekoliko puta prešla most ‘vamo-tamo dok se nismo svi skupili. I polako, jedan po jedan preko mosta, u pravilnim koracima koji su bili odmjereni na osnovu razmaka izmedju pragova… onih kojih je bilo. Ako bi poneki prag falio… A šta se tu može? Uglavnom, prešli smo svi i nastavili kroz gusto rastinje do tunela. I da, ekipa je bila spremna po pitanju rasvjete u tunelu. Lampi je bilo dovoljno da svi bezbjedno prođemo. Stara pruga je sada prerasla u uski put koji se jedva nazirao od silnog rastinja, ali se dalo zaključiti da se putem ipak prolazi: s vremena na vrijeme naišli bismo na plastičnu flašu od „mješavine“ za motorku ili flašu od piva. Kako god, rastinje je bilo nemilosrdno prema onima koji su odlučili da ne oblače duže biciklističke hlače. Posebno je interesantno bilo prilikom provlačenja kroz bodljikavo bilje. Tunele smo prestali brojati, ali mostove ne. „Treći most po redu je srušen“, mislim da sam to čuo od nekoga koga smo pitali. Ili je srušen most poslije trećeg kojeg je moguće preći? U stvarnosti je pred nama bio drugi most i bio je malo „zeznutiji“ što se dalo vidjeti po Tarikovom licu. Visina je bila malo veća, falio je koji prag više nego na prethodnom, dok je ispod žuborila Bistrica i nedaleko od mosta se spajala sa Paljanskom Miljackom. Mali predah pa „naprijed marš“. Na pojedinim sekcijama se moglo voziti, ali većinom je „točak“ bio guran od strane vozača. Kanjon kojim je Ćiro prolazio je fantastičan. Sjetio sam se priča roditelja koji su putovali vozom par puta na ovoj relaciji, čini mi se na putu prema Dubrovniku. Kroz glavu mi je prošla i ideja koja je bila aktuelna prije par godina da se pruga prokrči i učini pristupačnom za pješake, a pogotovo za bicikliste. Na pamet mi je pao Mile, popularni „Brko“ koji je prije par godina skupljao sjekire za ovaj poduhvat. Kakva bi to bila noćna tura!
Malo po malo, „biciklistički Ćiro“ se približavao Sarajevu. Usput smo naišli na česmu na kojoj je stajao natpis : „1905“. Danas se kao godine u kojoj je ova pruga puštena u promet spominju 1906. ili 1905. godina. Pored česme sa natpisom u šumu vodi malo strmiji šumski put koji se možda koristi i moguće je da je to bila jedna od varijanti koju su Sinovi spominjali u slučaju da uspijemo sići na prugu „poslije srušenog mosta“.
Prošli smo još tunel ili dva, uglavnom gurajući bicikle pored sebe. Nakon što smo prošli jedan dugački željeznički podzid koji nevjerovatno odolijeva vremenu desilo se čudo: sreli smo dvojicu momaka na biciklima! Samo što su se ova dvojica probijali u suprotnom smjeru od našeg! Nisu bili svjesni naše radosti što ih vidimo!
Nije Jablanica, ali je srušeni most tu odmah iza ; probijanje kroz vegetaciju ne bi bilo moguće bez timskog rada
Šikara koja je postala nešto pitomija i na pojedinim mjestima namjenski krčena govorila je da je civilizacija blizu. Konačno smo došli do toliko spominjanog „srušenog mosta“ ! Za razliku od prethodnih, ovaj je bio stvarno srušen. Prizor zajedno sa krajolikom kojem je pripadao definitivno nije iz ovog vremena. Ako se tome doda originalni „švapski bunker“ u blizini onda se dobije pravi prizor iz partizanskih filmova Hajrudina Krvavca! Svakog trenutka su iz šume mogli iskočiti Ljubiša Samardžic, Bata Živojinović i Faruk Begoli (ako se ne varam) pa da se i lično upoznamo s Valterom, najpopularnijim “sarajlijom” u Kini gdje je ovaj film gledalo milijardu i po gledalaca!
Dok se ostatak ekipe slikao, Faruk je našao obilazni put i probio se na drugu stranu srušenog mosta. Za koji minut kompletan „Ćiro di Sarajevo“ je bio sa druge strane! Još jedna probušena guma i poremećen zadnji mjenjač pored prethodno puknutih Tarikovih guma i ciklokompjutera koji je ispao usput dodani su na listu gubitaka na ovoj turi. Ipak, neuporedivo je veće bilo zadovoljstvo na kraju ture! Zatim je slijedila etapa do „preduzeća“ i pranje bicikla. Ne sjećam se kad sam posljednji put oprao bicikl i da me nisu na foru uhvatili Sinovi vjerovatno bih na ram dodao još jedan „sloj Trebevića“.
Ostao sam dužan „šalu“ vezanu za mine, ukoliko to može biti šala. Na putu od Pala do Sarajeva niti jednom nismo naišli na znak opasnosti od mina. Kada se na to doda činjenica da se put kojim smo prošli prilično koristi onda se stiče dojam da nema velike opasnosti od mina. Međutim, ako se krene iz pravca Sarajeva prema Palama moguće je vidjeti na nekoliko mjesta znak opasnosti od mina. Zaključili smo da je bezbejdnije ići ovim putem od Pala prema Sarajevu, nego obratno!
Tekst: Ozrenko Mahmutivić
Foto: Nermina Hadžibajrić i Ozrenko Mahmutović
