U nedjelju sretnem Đanija, kaže: “Ja mislio na Prenj, probati na Zelenu glavu”. Odgovaram lakonski “Ne mogu prije srijede od posla”, više da dobijem na vremenu i istražim malo gdje to on planira biciklom. “Pa, pomaknut ćemo za srijedu” kaže Đani i time me razoruža. Na sreću, uspijevam u dva dana uraditi posla za tri, taman se i kiša malo ispadala, zanemarujem ono što kaže GoogleEart a sve je upućivalo na to da će biti guranja bicikla, i ranim sam do Jablanice gdje će mi se pridružiti Amar u raji poznat kao Kevre.
Svaki poznavalac Prenja će se zapitati otkud ja u Jablanici ako idem na Prenj, jer većina pristupa se radi iz Konjica. E, pa, moj drug Đani je smislio prilaz sa Rujišta što me dodatno zaintrigiralo. Tura duga svega tridesetak kilometara, ali pješačenja skoro pola od toga. Stoga se odluka dan ranije da start pomaknemo za sat unaprijed pokazala mudrom, jer s Prenjom se nije igrati. Za svaki slučaj, ja sam nosio i lampu.
Ekipa se sastavila u Potocima, mala ali odabrana, svega pet članova, i začas stigla autom na Rujište odakle je startala naša tura. Put ka Zelenoj glavi vodi preko planinarske kuće “Adnan Krilić” na Bijelim vodama. Usput srećemo grupu planinara koji će noćiti u spomenutom domu. Još jednom se pokazala prednost bicikla jer smo planinare ostavili daleko iza sebe, a inače dvodnevnu turu koju ono rade mi smo strpali u jedan dan.
Doduše, nakon ugodne vožnje kroz šumu otkrili smo i “čari” planinarenja. Naime, Hercegovina je sva kršna, a Prenj pogotovo i čim smo napustili koliko-toliko održavani šumski put staza je postala sve teža da bi se ubrzo pretvorila u nošenje ili guranje bicikla. Nakon doma bilo je, zaista, dionica koje su bile vozljive, zapravo izvrstan single trail, ali nekako nije tečan jer svako malo ispriječio se ogromni kamen ili više njih, pa je potrebno zastati i nekako ih prijeći, najčešće silazeći s bicikla. Komentar jednog švicarca, istina na Čvrsnici ali lako primjenjiv i na Prenj, bio je kako bi da je ova ljepota u njegovoj zemlji začas građevinari poravnali stazu i pretvorili cijelu planinu u raj za bicikliste.
Prenj i jeste u neku ruku raj. Jedan ugledni filmski režiser nazvao ga je “Planeta Prenj”. I zaista, nakon što se uspnete na veću visinu, ili cijelih 2155 metara koliko je visoka Zelena glava, pogled na krajolik zaista liči na nešto posebno, nešto što se inače ne viđa.
Nevolja je što mi sami nismo svjesni te ljepote, te vrijednosti i netaknute prirode koju posjedujemo. Ali zato jesu stranci, pa na vrhu sretosmo Helen, nasmijanu holanđanku koja vec danima obilazi planine Bosne i Hercegovine, sve najveće visove, i to one obuhvaćene projektom Via Dinarica. Dok smo ćaskali sa Helen, pojaviše se troje planinara, čini se da su španci.
Da ne bismo stvarali gužvu na vrhu, okrećemo nazad. Dug je put pred nama jer smo bicikle ostavili pet kilometara prije vrha. Znamo da nam treba opreza na povratku, kako na mjestima gdje se put savladava uz pomoć sajle, tako na onoj krivini gdje se na putu izležavao najdeblji poskok što sam ga ikad vidio. Sreća, opazili smo ga na vrijeme, malo zaobišli a on se lijeno uklonio.
Povratak je, srećom, prošao bez poskoka. Takođe, nije bilo ni padova iako ih je po onim gudurama itekako moglo biti. Dobar dio stazice smo vozili, tamo gdje smo silazili Amar je bez problema išao biciklom demonstrirajući vještinu downhill vozaća. No, kako god, nogu za nogom, okretaj po okretaj pedale, i dođosmo na Rujište.
Dan za deset, tura za pamćenje, a da li ćemo je ponavljati ostaje da se vidi.
Tekst i foto: Emir Vučijak
