Posljednji septembarski vikend ove godine bio je nestvarno lijep a pamtit ćemo ga po izvrsnoj turi na Zelengoru. Turi koju smo, nakon nekakve pauze za koju ni sami ne znamo zašto je došla, ponovo najavili na našem forumu i organizovali kao otvorenu vožnju sa pozivom za sve ljubitelje brdskog biciklizma. I kao da su svi samo čekali jednu ovakvu najavu, odjednom su počele da pljušte prijave a ekipe su se javljale sa raznih strana. Mostarci najkraćim i najgrdnijim putem preko Uloga, Đanijevim “kamionom” koji je prethodni dan išao u Bihać i kako vlasnik reče: “Nije se ni gasio, samo je okrenuo nazad, ka Zelengori”. Tuzlacima je bilo najdalje pa su nas sustigli usput. A noć ranije imao sam čudan dijalog s rođakom iz Travnika.
– Čujem, sprema se neka tura na Zelengoru. – kaže rođak.
– Da, lijepa se ekipa prijavila. Bit će nas tridesetak. – odgovaram.
– Ma, ja sam zakazao neko farbanje na vikendici. – on će tugaljivim glasom.
– Pa ne znam… – ne želim da ga odgovaram a razmišljam kako bih ja farbao po kiši a ovakav dan iskoristio za planinu.
– Je l’ de, može se farbat’ i idući vikend? – pita on mene a zna odgovor.
– Može, čekamo vas u sedam sutra ujutro. – Zaključujem priču očekujući barem dva auta biciklista iz Travnika.
Elem, i pored nekoliko otkaza u zadnji čas formirali smo dugačku kolonu automobila i krenuli ka selu Jelašca, nedaleko od Kalinovika, odakle starta naša tura. Taj dan se održavao referendum u Republici Srpskoj pa smo usput gledali starce u svečanim odijelima, onim crnim kakva se nose na sahranama, kako idu ka biračkim mjestima. Pomalo smo se i pribojavali nezgodne situacije jer smo mi očito izgledali tako kao da nas se te stvari ne tiču, a valjalo je ostaviti aute tik pored biračkog mjesta. No, očito je politika takva da ljudi kad se okrenu životu funkcionišu savim normalno, nas su čak i pozdravljali usput, a onda svi po komandi glasali za nešto što im valjda ni samima nije jasno šta je, ali eto i oni moraju biti tu.
Pomislili smo onako u šali kako bi zgodno bilo osnovati “Stranku biciklista”. Što da ne, u ovoj državi svakakvih budalaština ima pa još jedna ne bi bila naodmet. Začas bismo se mi dogovorili, jer kad si na biciklu ne gledaš kako se ko zove već kako možeš pomoći kolegi s probušenom gumom. Onda bi donijeli zakon da planine zabranimo za automobile, pozvali bi prijatelje bicikliste iz Evrope a kako su oni naučili da svaku ljepotu plaćaju, začas bismo se obogatili. Tada ne bi bilo važno je li neradni dan 9. januar ili neki drugi, već bi svaki dan bila nedjelja i stalno bismo bili na biciklima. Živjeli bismo od prirode, ljepote i turista, a umjesto da imamo pedeset nivoa vlasti novac bismo trošili na korpe za otpatke, klupe za odmor, putokaze i puteve.
I u takvim promišljanjima promicale su ljepote Zelengore. Prvo gusta šuma u kojoj znam da ima i medvjeda jer smo jednom skijajući ka Leliji našli sveže stope u snijegu. Potom su se otvorili vidici, ono silno prostranstvo i ostali smo zadivljeni veličinom planine. A na kraju biser, dva jezera kao dva oka. Ako španci imaju izraz “El Clasico” za susret dva najbolja kluba, Reala i Barcelone, tako bismo i mi trebali ovu turu nazvati “Klasik” jer je vožnja do Orlovačkog i Borilovačkog, ili kako ga još zovu Jugovog jezera po konstruktoru brane, izvjesnom lovočuvaru Jugi, zaista “classic cross country”.
No, da ne bi bilo samo classic uživanje u prirodnim ljepotama već i malo avanture i izazova, pobrinuli su se Đani i Ivo. Oni su, naime, odjurili ispred svih i ispeli se biciklima na Bregoč, vrh visok 2104 metra. Moram priznati da sam sumnjao u uspjeh ovog poduhvata jer sam tu dolazio na skijama i nikako mi nije jasno bilo kuda se Đani misli popeti, još gore kako će se spustiti nazad. No, ispostavilo se da postoji sjajna planinarska stazica i da je spust s Bregoča bio fantastičan.
Na kraju, valja spomenuti da se mostarac Ivo, čovjek za kojeg ne postoje prepreke, i okupao u jezeru. Ne znam kako mu to polazi za rukom, valjda naviknut na ledenu Neretvu, ali dok smo mi bježali od studenog vjetra i svako malo izlagali lica toploti sunčevih zraka Ivo je zaplivao u Jugovom jezeru. Povratak je kao i obično bio uz komentare kako su ovakve ture nešto najljepše što čovjek sebi može priuštiti. Upoznati nove ljude, stvoriti nova poznanstva, otkriti svu ljepotu krajeva koju ova zemlja ima – neprocjenjivo.
Tekst i foto: Emir Vučijak
