Koliko god da se Bosna i Hercegovina činila neuređenom državom, prepunom korupcije, odsustva normalne vlasti i sistema u kojem ljudi žive od svog rada, i sretni su, ipak je njena raznovrsnost i ljepote koje nam pruža nešto predivno. Oni koji žele da žive punim plućima, koji se znaju organizovati i pronaći te sitne užitke, zbilja imaju sjajne mogućnosti.
Nako što smo usred novembra skijali na Vlašiću radujući se k’o mala djeca prvim ovogodišnjim pahuljama, pa potegnuli čak do Ljute grede uživajući u snježnim prostranstvima ove divne planine, već idući vikend smo usljed nestašice snijega bili “prinuđeni” na planinarenje. Bjelašnica i Obalj, pogled na Lukomir “odozgo”, veličanstveni kanjon Rakitnice, na drugu stranu Visočica, Treskavica….dan za pamćenje. A onda trećeg vikenda u nizu a prvog u decembru, upravo kad sam završavao planinarsku šetnju sa suprugom po Jahorini, dok je snijeg škripao pod nogama, kratak telefonski poziv: “Haj’mo sutra u Hercegovinu biciklima, Djani organizuje neku turu.”.
Kada idete sa ekipom s kojom vozite već desetak ili više godina ne treba pitati ni gdje je tura, ni koliko je duga, ima li se šta pojesti usput ili kakvo je stanje s vodom. Naprosto, znate da tura mora valjati, podijelit će se pokoji sendvič ili zalihe vode, a ako neko i posustane ostatak ekipe će ga obodriti da sretno stigne do cilja. Iznenađenje je bilo što je nakon dugo vremena sa nama vozio i Adis, čovjek glasa kao u slavuja, definitivno najbolji pjevač među biciklistima a sigurno mu zavide i mnogi koji hljeb zarađuju s mikrofonom. Kerim i Tarik su bili više za varijantu da se “k’o gospoda” provozamo cestovnim biciklima, recimo do Opuzena, ali kad zove Djani u decembru, to se ne propušta. Turu nisu propustili ni naši novi prijatelji, Amela i Džanan, štaviše, opet su bili prvi uzbrdo.
U autu pokušavamo ipak da se malo uozbiljimo, pa saznajemo da je Djani planirao nekih 70 kilometara vožnje po Čabulji, s tim da se “tura može skratiti” kako je napisao u najavi. Jednoglasno odlučujemo da kratimo čim to bude moguće poučeni iskustvom od prije gotovo deset godina kad smo omrknuli na Prenju i vraćali se po mjesečini. Odluka će se kasnije pokazati ispravnom jer je dan ipak prekratak, a i 55 kilometara po suncu u decembru je ravno dobitku na Bingu.
Međutim, da sve nije uvijek kako treba pobrinula se “elektronika” u Djanijevom kamionetu. Naime, plan je bio da izbjegnemo dio asfaltnog uspona iz Mostara tako što ćemo se prebaciti kamionetom koji će vratiti Djanijeva supruga. To zvuči lijepo, ali nas ima osam, u kabinu se nekako uspijeva ugurati šest osoba, dok dvojica moraju u otvoreni tovarni prostor. Naguravamo se, ova dvojica oblače sve što imaju na sebe jer je tek koji podiok iznad nule, i taman kad smo trebali krenuti – kamionet neće da upali. Nekako se ispraznio akumulator. Salve smijeha, Djanijev jednostavni osmijeh (taj čovjek svaki problem dočeka s osmijehom), Tarikov majstorluk, malo guranja auta – i za pet minuta krenusmo.
O Čabulji bi se mogla knjiga napisati. Planina koju su mnogi vidjeli jedino kroz prozor automobila vozeći se kanjonom Neretve. U stvari, riječ je o predivnom prostoru, doduše ljeti prilično vrelom, ali u kasnu jesen itekako privlačnom biciklistima, lovcima, planinarima i svim ljubiteljima prirode i sunca. Na sami vrh se nije moguće popeti biciklom, ali to nam nije ni bio plan. Umjesto toga, počašćeni smo fantastičnim pogledom na kanjon Drežnice i Čvrsnicu okupanu suncem.
Zbilja zastaje dah kad se vidi ta ljepota. Nakon toga ponovo vožnja makadamom, čist zrak i kristalno nebo. Spust na Gorance je posebna priča. Istina, kamenje pršti na sve strane, a naročito je početni dio gdje je ono nešto krupnije itekako zahtjevan. Ali, dugački pravci duž kojih puca pogled na Velež u daljini obasjan suncem koje polako zalazi, pa onda krševite padine planine, adrenalin i onaj istinski užitak kad se bez problema, padova ili pucanja guma cijela ekipa uspješno spusti do cilja.
Još jedan vikend za pamćenje, još jedna tura o kojoj ćemo dugo pričati. I planovi za idući vikend. Sasvim je svejedno hoće li pasti snijeg pa da skijamo, ili će otopliti pa da se spustimo biciklima možda još južnije. Važno je da je tu najbolja ekipa na svijetu, da zaboravimo na mobitele i internet, i upumpamo u pluća čisti kisik, i dođemo kući ozarena lica.
Tekst: Emir Vučijak
Foto: Emir Vučijak i Đani Rahimić
[wzslider]
