Bjelašnica je jedna čudesna planina. Takva, da je u jednom danu moguće skijati s njene sjeverne strane, a u drugom voziti bicikl u majici kratkih rukava, s njene južne strane. Većina Bjelašnicu poznaje šetajući u predjelu skijališta, neki su od Babinog dola išli do Javornika, odvažni i na vrh a oni iskusniji Josipovom stazom ili osvajali vrhove poput Velike i Male Vlahinje, Krvavca ili Hranisave. Uglavnom planinareći, neki na skijama ili biciklom. Standardni doživljaj Bjelašnice dvotočkašem, zadnjih godina, postala je posjeta selu Lukomir.
No, Bjelašnica se proteže sve do Konjica gdje je između nje i Prenja Neretva povukla jasnu granicu izdubivši prekrasan kanjon u kojem uživaju rafteri. I baš ta strana Bjelašnice od Konjica, prvih proljetnih dana kad je u kontinentalnom dijelu BiH još uvijek hladno, mokro i mjestimice prekriveno snijegom, predstavlja „Kaliforniju biciklizma“. Stoga je logično da smo prvu ovogodišnju turu radili upravo u tom području s mirisom Hercegovine.
Turu je kao i obično planirao Đani. Istina, plan je bio „da nemamo čvrst plan“ tako da je moguće napraviti izbor: krenuti iz Konjica, popeti se iznad sela Džepi a onda birati spust asfaltom, istim putem nazad ili, što je najzanimljivije, malo istraživati, probiti čako do Ivan sedla, a potom od Bradine konačno „osvojiti“ trasu stare Ćirine pruge koja je nekad ovuda predstavljala ono što će nama biti autoput, ako ga ikad doživimo.
Grupa mala ali odabrana, dvanaest učesnika među kojima i tri dame. Neko u šali spomenu film „Dvanaest žigosanih“ mada se nije baš tako završilo – i odmah oštar uspon iz Konjica. Tempo umjeren jer početak je sezone ali i prekrasan miris borovine kroz koju vodi vijugav makadamski put. Na svakoj sljedećoj serpentini sve ljepši i ljepši pogled unazad na Prenj i Borašnicu prekrivenu snijegom. Iznad njih nebo plavo bez oblačka.
Što je put vodio dalje sve više se stvarala želja da jednog dana ovim, rekli bismo „obrnutim smjerom“ napravimo turu iz Konjica, preko Lukomira za Sarajevo. Naročito kad su se pred nama otvorile prelijepe livade pod travom koje samo što nisu zazelenile onom punom zelenom bojom. Priroda se ovdje tek budi jer je ipak riječ o visini nešto preko hiljadu metara.
Tu pravimo i pauzu povirujući na obližnji vrh do kojeg nam, procjenjujemo, treba barem sat vremena. Riječ je o Džepačkoj planini, zapravo onom dijelu Bjelašnice oštro odrezanom stijenama koji se vidi sa puta M17 vozeći prema Bradini. Kako je ovo prva tura u sezoni, a očekuje nas još mnogo toga danas, odustajemo od uspona i nastavljamo dalje.
Zapravo, pravi pogodak je bila odluka da se ne vraćamo istim putem jer nakon dijela spusta dionicom kojom smo bezbroj puta išli, onom iz Mehinih luka ka Tarčinu, kod pećine Megare skrećemo lijevo u nepoznato. Na jednom mjestu put se gubi, zamjenjuje ga neka vrsta šikare i blata kroz koju se probijamo, pa preko livade ponovo kačimo na divan zemljani put što vodi tačno iznad tunela Ivan. Mnogima je ova konfiguracija nejasna i jedva se snalaze pitajući se gdje smo, ali grupa je sve vrijeme konzistentna i nema zaostajanja, time ni opasnosti da se neko zagubi u ovoj nedođiji.
Pauzu pravimo na Ivan sedlu. Tuda je nekad vodio put za more, prije nego što je probijen tunel. Uska vijugava cesta na kojoj, ako se nađe kakav težak kamion, vozač malog automobila nije imao nikakvih šansi osim klackati za njim. Stoga se često dešavalo da slabašni Fićo ili Stojadin natovaren četveročlanom porodicom i kamp opremom za mjesec dana boravka na moru prokuha, ispod haube da se nadigne oblak pare, a nesretnik smjesti djecu u hladovinu kraj puta i zagnjuri glavu ispod haube. Tada nije bilo elektronike u automobilima ali uvijek bi se našao neko iz kolone da pripomogne, doda bocu vode uz preporuku da ne dira poklopac hladnjaka rukom kako se ne bi opržio, i Fićo bi krenuo dalje a djeca ubrzo ugledavši Jablaničko jezero uglas povikala: „Eno moreta“.
Spas je često znala biti česma na Ivan sedlu, zapravo spomenik palim partizanima u IV neprijateljskoj ofanzivi iz Drugog svjetskog rata. Puška i petokraka i danas stoje uklesani u granitu, a nečija vjerna ruka ih je obnovila bojom. Civilizacijske tekovine, pogotovo one koje svjedoče o borbi protiv fašizma treba čuvati.
U Bradini ponovno okupljanje grupe a onda prije tunela skretanje lijevo. Tu vodi trasa stare Ćirine pruge. Svi smo se ponekad pitali vozeći automobilom i gledajući ona sela lijevo od kanjona, otkud su se našli tamo. Zapravo, rješenje je vrlo jednostavno: nekad je Ćiro predstavljao glavnu komunikacijsku vezu, ovuda je klackao sporo ali sigurno.
Oko pruge su nicale kuće baš kao što danas oko svake važnije saobraćajnice začas izniknu trgovački centri. Jedan domaćin je sačuvao uspomenu na Ćiru tako što je u svojoj bašti postavio komadić pruge, i to onaj sa zupcima koji su sprečavali voz da ne prokliže unazad. Čudesna tehnologija, sve mehanika, ali sve je radilo savršeno i bez wirelessa. Sporo, ali sigurno.
Važno je da napomenemo kako vožnja ovom trasom, iako je zbilja užitak, traži i malo pripreme. Ovdje se prolazi kroz nekoliko tunela koje je, istina, moguće savladati i u potpunom mraku ali poželjno je imati lampu sa sobom.
I tako, baš kao što je Ćiro svako svoje putovanje završavao bez pogovora, makar putnici bili malo i čađavi dok bi prolazio kroz tunele, i mi smo, na koncu, prvu ovogodišnju turu završili uspješno, na vrijeme i prije mraka. Pomalo znojavi, tu i tamo je bilo ogrebotina i na kraju jedna puknuta guma koja je prešla pola planine uspješno a pokupila trn od ruže u parku lokalne kafane. Vidimo se na idućoj turi.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
