Postoje ture koje se rade jednom u životu i teško da će se ponoviti. Naravno, osjećaj kad se završi je nenadmašan i o Treskavici ćemo dugo pričati. Ali, da je bilo svega – bilo je.
Plan da se sa Visočice spustimo u kanjon rijeke Ljute i odatle “napadnemo” Treskavicu već u startu je bio pod znakom pitanja, pa smo ovo organizovali za uži krug provjerenih i kondiciono spremnijih biciklista. Moram reći i biciklistkinja, jer su Amela, Sanja i Nizama sve ovo podnijele stoički i svaka čast na tome. Prema parametrima, turu smo odmah svrstali u teške, jer 50-tak kilometara i oko 1.500 metara uspona, ali i unaprijed očekivanog guranja bicikla dobrim dijelom zbilja spadaju u teže ture. Ono što je dodatno kompliciralo stvar činjenica je da je Treskavica, nažalost, jedna od planina zagađena minama. No, krenimo redom.
Startovali smo iz sela Šabići i baš lijepo se zagrijali do Sinanovića, i pored jutarnje svježine na planini. Potom je uslijedio dugački spust u kanjon Ljute. Ta mala rječica što teče zbilja netaknutom prirodom, a cijelom kraju daje nakakvu svježinu, kasnije će biti pregrađena nekakvim branama koje, valjda, treba da daju električnu struju. Prosto je nevjerovatno da nekom može biti isplativo uložiti novac radi ovako malo vode, ali kod nas je sve moguće. Pa, umjesto da ovo područje bude nacionalni park, eto, formirat će se kojekakve betonske brane i vještačka jezera. Koga briga za nedirnutu prirodu, kad može izvući profit.
Tu devastaciju prirode nismo vidjeli jer je naš put od Ljute kretao uzbrdo. Trebalo se, naime, popeti još nekih hiljadu metara i to je trebao biti pravi zadatak. No, put je vodio prilično blago uzbrdo kroz tunel od krošnji bjelogorične šume, vladala je divna svježina i prosto smo se pitali u čemu je caka, nemoguće da sve protiče tako bezbrižno. Nešto loše nas mora dočekati.
E pa, dočekalo je. Prvo sekcija guranja bicikla uzbrdo nekih 200 metara nadmorske visine pozamašnim nagibom ali baš nekako oko podneva kad je sunce najjače. Morali smo čak praviti i pauzu u prvoj šumi kroz koju smo prolazili, da se malo “dozovemo”. Potom još malo guranja a onda kratki spust do prekrasnih livada gdje pravimo pauzu uživajući u ljepoti Treskavice. To je zaista jedna od naših najljepših planina, ali eto, rat je učinio svoje.
A onda prava drama. Put se lagano pretvara u tek malo ugaženu travu točkovima džipova. Upravo ti džipovi su i unijeli zabunu, jer je kao i obično generator ture bio Đani, a njemu su neki ljudi rekli da džipovima idu gore. Da, idu, ali do jedne kote nasred livade. Dalje je neprohodno i za te četverotočkaše i tu dolazimo u dilemu šta dalje. Nastaviti livadom i rizikovati mine ili se vratiti nazad što se čini potpuno nemogućim jer je uspon do Sinanovića nedostižan. Doduše, nigdje nismo vidjeli oznaku za mine, ali ipak s tim stvarima se nije igrati. Nakon vijećanja, razrađivanja strategije, procjene koliko nam treba do planinarske staze što vodi na Malu ćabu (ili Đokin toranj kako ovaj vrh još zovu), zaključujemo da je to područje gdje nije bilo dejstava i gdje nema mina. Tako je i bilo.
Međutim, tu našim mukama nije došao kraj. Upravo na mjestu gdje smo očekivali svaki čas da ugledamo planinarsku markaciju, a sjećam se dobro da tu postoji staza jer sam dvaput išao na skijama njome, počelo je da se navlači nevrijeme. Visočica je odjednom nestala iz vidokruga zbog guste kiše. I ne samo to, zagrmilo je prilično blizu. A onda se prolomilo i na ovoj strani i na nas sručio pravi ljetni pljusak. Umjesto da dio staze vozimo, jer da je suha trava zbilja bi bilo vozljivo, većinu guramo. Prolazimo Đavolje stijene i konačno stižemo do nečeg što možemo nazvati putem. Kasnije će prerasti u sasvim solidan makadamski spust.
Fotografija sa ove dionice nema jer je toliko lilo da bi bilo rizično vaditi fotoaparat. Tura je i bez tih fotografija bila dovoljno raznolika. A najbolje ju je okarakterisala Sanja koja je, na poziv momka što se upravo vratio s puta u Sarajevo, i pretpostavljam pitao kako je bilo, odgovorila: “Ma dobro je bilo. Živi smo.”
Mislim da ćemo malo za promjenu iduću turu organizovati do Vrela Bosne ili Stojčevca.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
