Mulhacén 3.482m

Mulhacén je sa svojih 3.482m najviši vrh kontinentalne Španije ali i cijelog Iberijskog poluotoka, a ime je dobio po pretposljednjem muslimanskom vladaru Granade Abu l-Hasan Aliju ili Muley Hacénu kako su ga zvali na španskom, a za kojeg se vjeruje da je pokopan na samom vrhu.

Vrh je dio planinskog lanca Siera Nevade na kojem se nalazi i istoimeni nacionalni park i skijalište a treći je po topografskoj istaknutosti u zapadnoj Evropi, nakon Mont Blanc-a i Mount Etne.

Osim toga, cijelo područje je raj za brdski biciklizam, a biciklom se može popeti i do samog vrha jer sa južne strane pored planinarske staze postoji i put sa relativno blagim usponom.

Cijela planina je potpuno gola bez ijednog drveta i imate osjećaj kao da se nalazite na drugoj planeti, a jedino što daje živost ovom području jesu ledenička jezera sa svojim skromnim zelenilom.

Ipak, planina je bogata životom i već nakon par stotina metara iznad skijaškog naselja Siera Nevade, odakle smo i krenuli na turu, mogu se sresti divokoze koje veselo trčkaraju niz strme padine.

Zbog visokih ljetnih temperatura odlučili smo na turu krenuti u ranim jutarnjim satima, ali nas je umjesto ugodne jutarnje svježine dočekao jak vjetar koji obara sa bicikla i tjera led u kosti.

Uspon preko skijališta ide asfaltnim putem koji se uspinje do 3300 m.n.m i najviši je asfaltni put u Evropi a završava podno vrha Veleta koji je treći najviši vrh Siera Nevade i na kojem je do 1913 postojao najjužniji glečer u Evropi. Put je zatvoren za motorni saobraćaj iznad visine 2526m i koriste ga samo rendžeri i zaposlenici ski centra i naravno biciklisti.

Mi ne idemo do vrha Veleta nego se na prevoju (3200 m.n.m) odvajamo i nastavljamo dalje spuštajući se blago nizbrdo prema podnožju Mulhacén-a.

Spust je dug nekih 15-tak kilometara pa i ne osjetite da ste izgubili preko 500m na visini što shvatite tek u povratku.

Dolazimo do odvajanja za vrh do kojeg vodi strma planinarska staza sa oznakom zabrane vožnje biciklom što smo i očekivali pa smo se odlučili proći sa južne strane i popeti se dosta blažim putem koji ide skoro do vrha.

Usput srećemo veliki broj biciklista koji idu u suprotnom smjeru do vrha Veleta i ne pomišljajući da se popnu na Mulhacén ispod kojeg prolaze, a ubrzo shvatamo i zašto. Put koji vodi do najvišeg vrha je u dosta lošem stanju iako se jasno vidi na satelitskim snimcima, a da stvar bude gora, planinarska staza ga presjeca par puta pa je i tu postavljena tabla zabrane za bicikliste.

Ipak, vođeni logikom da nećemo smetati planinarima uzbrdo krećemo sa biciklima ka vrhu a put začudo postaje bolji i bolji pa je moguće voziti biciklo sve do samog vrha gdje se put i planinarska staza spajaju.

Na vrhu velika gužva, jedni traže zaklon od vjetra koji neumoljivo puše a drugi pokušavaju napraviti fotografije za uspomenu. Kažu da se za vedrog dana vidi sve do Maroka, ali u ljetnom periodu je to skoro nemoguće zbog izmaglice koja se uzdiže duž mediteranske obale pa slikamo ništa manje atraktivnu sjevernu stranu ali i divokoze koje su došle po ostatke hrane.

U razgovoru sa rendžerima koje srećemo na vrhu saznajemo da kazna za vožnju bicikla planinarskom stazom iznosi 3 hiljade eura pa smo glatko odustali od te ideje i bili primorani da guramo bicikla nizbrdo do podnožja kuda prolazi put kojim smo došli.

U povratku se itekako osjeti uspon kojeg smo jutros olako prošli u suprotnom pravcu, pa na kraju ture prelazimo brojku od 2000m visinskog uspona što čini ovu turu srednje teškom iako smo startali sa visine od 2500m a ne iz Granade koja se nalazi u podnožju planine na visini od oko 700m.n.m.

Na kraju ture sunce ipak prevladava vjetar pa su nam dobro došle velike zalihe vode koje smo nosili cijeli dan i bez kojih ne treba ni kretati na ovu turu bez obzira na vremenske uslove.

Iako smo uspjeli u svojoj namjeri da se popnemo na najviši vrh ostaje malo razočaranje što nismo mogli voziti nizbrdo i uživati u spustu uskim stazicama kojih ima svukuda ali sve su zauzete pješacima i više ne znate kuda je zabranjeno voziti a kuda nije.

Zato sa radošću očekujemo povratak na naše planine gdje zaista imamo veliku slobodu i privilegiju uživati u prelijepim bespućima.