S prvim jesenjim lišćem biciklistička sezona se obično lagano privodi kraju. No, umjesto da pakujemo bicikle, gotovo nepisano pravilo je da u oktobru načinimo i po jednu epsku turu, onako za pamćenje. Kraj sezone kaže i da je kondicija u top formi, te sam stoga sa zadovoljstvom prihvatio poziv drugara iz ski kluba „Bjelašnica“ da se preko Jahorine popnemo na Grebak.
Inače, vesela družina skijaša veterana je ona s kojima zimi idem na turno skijanje ali kad je riječ o biciklu svakako kapa dolje za izazove koje postavljaju pred sebe, pogotovo za način kako ih u šali svaki put ostvaruju. Za mnoge mladiće u dvadesetim godinama neshvatljivo je preći ovoliki put, strmoglaviti se prilično opasnom stazicom i na kraju po noći se vratiti u grad. Skijaški veterani od kojih su neki već i u penziji, to prolaze uz osmijeh, šalu i obavezni „selfi“ za one koji su silom prilika ostali kod kuće. Da se ima o čemu pričati kraj vatrice kakvog kamina idućih dana.
Krenimo redom. Umjesto da se na Jahorinu penjemo asfaltom, trasu smo započeli iz Lukavice novim putem za Jahorinu. Ipak, već nakon nekoliko kilometara zaokrenuli smo ka selima Tvrdimići, Pavlovac i dalje sve do Dvorišta. Vodič nam je Alen, iskusan biciklista koji s lakoćom priča kako je jednom prilikom u danu obišao Igman, Trebević, Bukovik… uspon od nekoliko hiljada visinskih metara i ko zna koliko kilometara. No, takođe nas skreće s trase do jednog stećka za koji kažu da je najveći u BiH. Navode da li je baš ovaj od njih oko 60.000 koliko ih ima u BiH najveći nismo uspjeli provjeriti, ali svakako smo se uvjerili da jeste monumentalan. Oskrnavio ga je izvjesni Risto koji se potpisa na ovaj spomenik kulture, srećom na onoj strani koja je u sjeni pa se i ne fotografiše. Zastajemo kraj stećka diveći se uvijek onako začuđeni, uz pitanje kako li su ti famozni graditelji donosili ovoliku gromadu na lokalitet. Slikamo se za uspomenu i nastavljamo dalje.
Skretanjem sa asfalta konačno dolazimo na svoje. Priroda je ovdje čudesno lijepa i nimalo ne podsjeća na uobičajeni put preko Pala za Jahorinu. Crnogorična šuma miriše, tu i tamo se otvori kakav dobar vidik na poljanu poput onog ka selu Pavlovac, a usput se neko i našalio postavivši drvene putokaze na jedno drvo, pa tako saznadosmo da su Ulobići i Pavlovac u istom smjeru kao i London, a Moskva je na drugu stranu. Iskreno, ne znam da li iko iz Londona zna da postoje Ulobići, kao ni to da bi valjda logičnije bilo da ti seljani nekad upoznaju glavni grad države čiji pasoš nose, a ne da snaju na koju stranu planete je Moskva koju za života vidjeti neće, ali valjda je i ovo politički marketing. Nas to na sreću ne zanima, pa nastavljamo dalje.
Oktobarski dan i pored sunca opominje čim se malo zastane ili zađe u šumu. Temperatura se vrti oko 12 stepeni, ali tu i tamo pada na osam pa zastajkivanja nema. Valjda Zijo i Nedžad, veseljaci već zašli u sedmu deceniju života, valjda tjerani hladnoćom ne kasne uvijek i iznova potvrđujući onu teoriju kako je većina toga „u glavi“, te da je jaka volja važnija od snage mišića.
Nakon što smo stigli na skijalište, vrijeme je došlo i za prvu pravu pauzu. Okrjepu ćemo potražiti u hotelu Vučko gdje se i slikamo kraj našeg ljubimca iz mladih dana evocirajući uspomene na Olimpijski duh i ono Sarajevo kakvog ga pamtimo iz boljih vremena. Čaj u Vučku je pravi, ne iz filter vrećice, dobrano potpomognut medom. Energije će trebati za nastavak.
A nastavak je konačni uspon na Jahorinu, tamo do Ogorjelica, i onda vožnja prelijepim prostranstivima ove olimpijske ljepotice, preko Gole Jahorine, kraj Košute koju ne stihosmo ispenjati iako smo se tome nadali, sve dalje do Dugih stijena i konačno na Grebak.
Umjesto bilo kakvog opisa najbolje je izreći jedan od komentara, kad smo onako ushićeni ljepotom, konstatovali da ovo područje nije ništa manje lijepo od Dolomita, pa zašto onda ići tako daleko kad ovdje nakon ture možes leći u svoj krevet. Doduše, tuširanje je upitno sa sarajevskim vodovodom, ali valjda i ta farsa glavnog grada bez vode a okruženog rijekama, neće dovijeka trajati.
S obzirom da je tura duga preko 100 kilometara (moj Garmin izbroja 112), da ima blizu 1900 metara visinskog uspona a da je dan već dobrano skratio, s pravom smo se pribojavali mraka u povratku. Stoga je vožnja od Grepka, preko Delijaša bila disciplinirana, u koloni po jedan, koristeći zavjetrinu onoga ispred sebe i lampe koje su neki imali prilično brzo i bezbjedno stigosmo u Sarajevo.
Jesu na kraju mišići malo igrali od napora, ali osmijeh i zadovoljstvo zbog uspješno okončane, ipak zahtjevne ture, nadmašio je sve. Na sreću, do prvog snijega i druženja sa skijašima očekuje se još lijepih dana, pa bicikliranju nije kraj.
Tekst: Emir Vucijak
Foto: Alen Martinovic i Emir Vucijak
[wzslider]
