Lago di Garda 2010 – Dan 4.

Umorni od grandiozne ture prethodnog dana, danas smo se odlučili za uživanje. A u čemu bi drugo bajkeri uživali ako ne u pogledu s 2.060 metara na snijegom prekrivene Dolomite i u dvadesetak kilometara spusta single-track stazom.Uz to, savladava se visinska razlika od dvije hiljade metara. Biramo planinu za danas: Monte Altissimo. Mmmmmm!

Naravno, u Europi su čuda moguća, pa za ovakvo uživanje nije potrebno prolijevati baš previše znoja. Dovoljno je imati 16 eura koliko košta žičara što vodi na 1750 metara. Na ulazu piše da prima tačno 26 bajkera (ili 80 pješaka), da prva kreće u 8,15 a zadnja u 10,30 pa je valjalo poraniti. Uh, kako teško pada buđenje u šest sati izjutra nakon prethodnog dana i osvajanja Tremalza. Kao po dogovoru zvone mobiteli: svi su navijeni u isto vrijeme. Brzi doručak, polazak. Na žičari smo prvi, dakle nema čekanja u dugim redovima. Kabina se ljulja poput broda, vozi uzbrdo brzo kao automobil, ali i otkriva fantastičan pogled na jezero Lago di Garda.

Osmijesi pred polazak na kojem “nema uzbrdo”… ili ipak ima.

No, na hiljadu sedamsto metara puše vjetar sjeverac, iako je sunčano hladno je pa oblačimo toplu garderobu jer, nećete vjerovati, tura kreće sa 1.750 metara – spustom. Da, dobro ste razumjeli, hahahaha. Vrh Altissimo vidimo, čini se da je jako blizu, ali do njega se dolazi tako što se prethodno spusti u obližnju dolinu. Ipak, dakle, ima i uzbrdo. U prvi čas se nije učinilo tako strašno, ali zadnjih nekoliko stotina metara nadmorske visine vodi stari drumski put, grdan kao onaj na Veleži, Čvrsnici, vrhu Bjelašnice… I serpentine koje ubijaju: taman mislite da je gotovo, kad se ukaže sljedeća. Na nekim mjestima i guramo bicikle jer je nagib pregolem a kamenje krupno i sipko.

Divimo se panorami

Zadnji metri uspona i konačno zastave na vrhu Monte Altissimo

Međutim, dolazak na sami vrh je fantastičan. Ulazimo u planinski dom u kojem gori kamin. Tu nas dočekuje zanimljiv domaćin. Danny je alpinist, osvojio je mnoge vrhove Alpa a fascinantno je gledati njegove ruke kad stisne bocu vina: sve mišić do mišića, ali ni u kom slučaju kao oni iz teretane, što ih nose dečki debelih vratova. Žilavi Danny nas nudi specijalitetom: kuskus sa povrćem, desetak vrsta, spremljenim tako da je svako zadržalo svoju boju, oblik i ukus. I uz to donosi galon ulja objašnjavajući kako je to “molto bene”, fenomenalno, domaće. Zidovi doma su ukrašeni fotografijama planinara s raznih destinacija, među njima viđamo i bajkere, a strop karikaturom Dannyja u raznim bojama i pozama. Originalno, nema šta.

Dosta više pizze i špageta, danas kušamo prave specijalitete

Ali, to nije sve: na kraju objeda Danny donosi specijalnu, domaću rakiju. U jednom galonu je orahovača, u drugoj grana bora. Danny pokazuje kroz prozor na bor s kojeg skida iglice i stavlja u rakiju. Fenomenalna je. Onda donosi još tri-četiri galona, ispunjene raznoraznim đakonijama, ne zna se koja je bolja od koje. No, valja nama na single-track pa zaključujemo da ovdje treba doći na konak, isprobati sve te delicije i sutra trijezne glave nizbrdo.

Trening spusta i poziranje na vrhu. Putevi vode na sve strane.

Ervin objašnjava pogled na Dolomite; Rovovi iz Prvog svjetskog rata danas su atrakcija

Prije spusta se uspinjemo na obližnji vrh izbrazdan rovovima iz 1. svjetskog rata. Nevjerovatno je kako su ljudi u ovom kršu iskopali rovove i borili se na tim visinama, kako su dopremali namirnice i sve ostalo. I onda, prateći rovove, gledajući Dolomite na horizontu, nakon par metara ukaza se jezero Lago di Garda u svoj svojoj ljepoti. Moram priznati da sam bio na mnogim mjestima sa lijepim pogledom, ali ovo je definitivno jedan od najljepših. Uz jezero naše mjesto Torbole, kraj njega Riva del Garda. Tik iznad jezera cesta Ponale, iznad nje Tremalzo, u daljini visovi Dolomita pod snijegom. Jedan se izdiže iznad ostalih i nagađamo je li to Materhorn, jedan od najviših vrhova Alpa iako pojma nemamo da li je u tom smjeru i da li se može vidjeti. Svejedno, slika nestvarna.

Ekipa na okupu ispred fenomenalnog pogleda; Gaka i Ervin na vrhu uživaju u panorami

Spust kreće s pogledom na panoramu… i nastavlja kilometrima daleko…

I onda – spektakl. Spust dug dvadesetak kilometra, uglavnom single-track. Dobro, na samom početku je nemoguće voziti ga, kasnije slijede “pogibeljne” dionice, ali i one zemljane poput Trebevičkog single traka samo desetak puta duže, ljepše, zanimljivije. Nagib terena u gustoj šumi je nevjerovatan, valjda 70-tak stepeni i da bi se čovjek kretao napravljene su serpentine kojima nikad kraja.

… dijelom je izuzetno zahtjevan…

… i traži maksimalni oprez…

… a dijelom ekipa uživa. Naravno, praveći pauze na predivnim vidikovcima.

Ipak, kraj dolazi u mjestu Malcesine, pakovanje bicikla na aute i povratak u petnaestak kilometara udaljeni Torbole gdje nas čeka izležavanje kraj bazena, jacuzzi i hladno pivo. Tako je to kad na turu krenete žičarom, vratite se u pet sati i ugrabite posljednje zrake sunca dovoljne za popodnevno kupanje.

Jedan od članova mtb.ba teama reče: “E, ovdje bih mogao živjeti!”.