Tura na Vrankamen je trebala biti jednostavna vožnjica, onako pravolinijski, sa spustom istim prašnjavim makadamom kojim bi se i popeli i eventualnim kupanjem na prekrasnom bazenu u Fojnici. Ali, već u samoj najavi zahvaljujući domaćinima, biciklistima iz Fojnice, rodile su se tu neke ideje…
„Šta mislis da ne idemo direktno na Brusnicu, jer je subota, da izbjegnemo prašinu iza automobila? Mogli bi na Zec pa se odatle prebaciti na Vrankamen.“ – šalje poruku Namik Mešak, čovjek koji je sve oko Fojnice prešpartao uzduž i poprijeko. „Može, vrlo rado“ odgovaram mada znam kakav je teren jer smo nešto slično vozili prije ravno deset godina. Tada nam se pridružio Ervin iz Njemačke, pa smo uživali u livadama Dernečišta i dalje preko Sikire, u pokušaju da zaokružimo put do Prokoškog jezera. No, pritisnuti kratkim rokom do kad se on mogao vratiti na vrijeme, skratili smo i tada se spustili na Vrtače i potom u Fojnicu.
Dakle, odgovaram povrdno a znam da tura nije naivna. No, MTBA Team ne bi bio najbolji da momci koji voze s nama nisu disciplinovani, spremni, da ne poznaju svoje mogućnosti ali isto tako i je vazno da su spremni saslušati savjet iskusnijih. Stoga na jutarnjem okupljanju u Fojnici pravimo plan: radimo dvije ture, prva nešto lakša koja ide na Brusnicu i Vrankamen, i druga, ova preko Zeca. Jasno, dio puta vozimo skupa, grupa povelika pa ni jako sunce ni sparina ne smetaju.
Ipak, put od Bakovića vodi oštro uzbrdo pa neki pomalo zaostaju. I tada se donosi odluka: dio ekipe nastavlja ka Brusnici, a dio kreće na Zec. Srećom, kako osvajamo visinske metre tako i zrak postaje podnošljiviji. I pored sunca koje prži nekako lakše se diše, povjetarac godi pa ni prvo guranje nekakvom vlakom da spojimo dva „puta“ ne pada preteško. A onda se otvorilo. Nakon tog uspona odjednom se ukazaše one divne, travnate livade Zec planine.
Tepih pod točkovima je, osim travom, prekriven borovnicama pa se sladimo usput. Nažalost, voziti po travi nije jednostavno (ovdje nema klasičnog puta već jedino nekakvi tragovi vozila koja su nekad prolazila) pa na svakom većem usponu treba gurati bicil. Dobro, lijepo se kaže „brdski biciklizam“ što valjda podrazumijeva brdo. I kako reče Namik, nije svako brdo lagano, za očekivati je da se treba i pogurati ili ponijeti bicikl, tako da nema mjesta nezadovoljstvu. Prigovori koji su se i desili više su bili stvar šale. A šale je bilo, kao i uvijek, napretek. Sve do Vrankamena.
A Vrankamen je nešto posebno. Pogled seže u daljinu dok se vrhovi okolnih planina ne stope s horizontom. Nebo bez oblačka (tačnije, bio je jedan bijeli tek da ukrasi fotografiju), nekakva svježina iako je dan vreo, sunčan (pretpostavljamo u gradu blizu 40 stepeni). Ovdje se to ne osjeti. Takva je planina, zato se i treba penjati na visine kad prigrije.
Sjedili bi mi tu do sumraka jer se od takve ljepote teško rastati, ali u opisu ture je stajalo i to da ako uspijemo na vrijeme sve završiti slijedi nesvakidašnja nagrada: posjeta sjajnom bazenu u Fojnici. Stoga krećemo nizbdo, ali ne kao do sada prašnjavim putem od Brusnice ka Bakovićima već nekakvim stazicama koje su me neodoljivo podsjetile na jedan spust u Alpama. Brzi nagibi, tu i tamo pokoji skok, onda krivina kao projektovana za bicikl, onako sa zemljanim nasipom sa strane pa se samo opustiš… a sve kroz gustu šumu.
Na kraju staza nas dovede tik pred fojnički franjevački samostan. Tu imam prijatelja, velikog čovjeka, gvardijana fra Mirka Majdančića, o čijem čovještvu se knjige mogu napisati. „Bio je tu prije pet minuta“ reče nam jedan čovjek. Dakle, ne zatekosmo gvardijana, a znam da bi se iznenadio, da nam ne bi dao ići tek tako bez da nas ugosti… Bit će prilike drugi put, jer ovdje moramo dolaziti češće.
Zalazak sunca nismo dočekali na planini, ali jesmo na bazenu koji je prava blagodet. Dobivamo čak i „porodičnu kartu“ pa ulaz košta svega 5 KM po osobi. Ljubazno, nema šta. I topla preporuka svima da posjete ovaj divni gradić, prekrasne planine koje ga okružuju i naravno – bazen.
Teks i foto: Emir Vucijak
Organizaciju događaja pomogli:
