Kada smo nedavno krstarenje brodom u kombinaciji sa mtb turama po otocima nazvali “Jadranska BAJKa” bili smo u dilemi da li je naziv pomalo pretenciozan. Nakon sedam dana plovidbe, divnog druženja, otkrivanja nestvarno lijepih plaža i uvala zaista možemo reći da naziv odgovara. Bilo da smo plovili drvenim brodom uz škripu užadi na palubi, istraživali nedirnute dijelove svih tih otoka koje smo obilazili ili naprosto divili se tirkiznom moru što podsjeća na Karibe – sve je bilo bajka.
I kako se bajke prepričavaju, začas se kod onih koji nisu imali sreću da budu sa nama pročulo kako je dobro voziti bicikl na moru, kupati se u oktobru, ili naprosto uživati u kulinarskim specijalitetima pa smo nabrzinu organizovali i “Mini jadransku BAJKu”. Recept jednostavan: petak popodne do Orebića, sutradan trajekt i vožnja po Korčuli, nedjelja Pelješac… Ture koje čak i ne prelaze 1000 visinskih metara, pa još kad se ovako nabroji i ne djeluju kao nešto posebno. Ali…
Ali voziti se obalom od Korčule prema Veloj luci (do koje, jasno, nismo dobacili) pa zastati kraj puste plaže, pobacati bicikle i uživati u čarima ljeta u oktobru, potom nastaviti do mjesta čudnog imena Babine, ali tako mirnog u kojem se ništa ne dešava. Tek jedan ribar koji baca vršu i mi da svojim smijehom narušimo tu atmosferu. Pri tome, cijeli dan pedalamo uz vodu, u oku je morsko plavetnilo, a u nosu mirisi borovine, raznoraznih trava… na jeziku pokoja zaostala smokva koju nalazimo kraj puta…teško je to riječima opisivati.
A tek sutradan tura još kraća ali ništa manje sadržajna. Put nas je vodio do mjesta koje kao da je zaboravljeno od svih. Uvalica sa desetak kuća i konobom. Na njoj terasa koja gleda na otvoreno more čini se sve do Italije. A tek hrana. Takve ukuse i tu toplinu može donijeti samo neko ko se iz ljubavi bavi kulinarstvom, a takvo je cijelo domaćinstvo: od stare bakice koja sva pogurena ima strpljenja satima da okreće lignje i ribu na roštilju, do unuka koji servira hranu i glumi konobara a sat prije je ronio u moru da iz vrše izvadi upravo te ribe koje sada jedemo. Kad ga pitate “Koliko je sati” dobit ćete odgovor koji upravo odgovara jednom ovakvom mjestu: “A, zar je važno?”.
Ovdje nema interneta, baš na veliko insistiranje mladić će vam nevoljko svojom rukom ukucati šifru za wifi, ali vrlo brzo ćete se ostaviti ćorava posla, zanemariti sve te društvene mreže i uživati u trenutku koji je stao. Jer, zaboga, vi ste u bajci. Ili BAJKi, ako vam je draže, danas na Pelješcu i Korčuli a sljedeći put ko zna gdje. Zapravo, ima neko ko zna a krije se iza kodnog imena “Adventure4Life”.
Tekst i fotosi: Emir Vučijak
