Ima jedna Bajagina pjesma u kojoj pjeva o drugovima “rasutim po celom svetu” na koju me podsjeća ovo naše druženje. Istina, njegovi drugovi su rasuti jer su valjda bježali od ratova i drugih nesreća koje budale izazivaju, a ovi moji drugovi su po cijelom svijetu jer naproto žive tamo. Nas nije rasuo rat već povezao bicikl. I sretnemo se, tako, kao protekle sedmice na Hvaru, i zalije se, i završi se s nekom od pjesama.
I jesu momci žestokog srca ali i čuva nas Bog jer kuda vozimo te bicikle pravo je čudo da se spustimo živi i zdravi i još veseli i nasmijani. A došli su i Ervin iz Njemačke, i Neno iz Pule, i Ivan iz Zagreba, i Damir sa cijelom ekipom iz Srbije, iz Pančeva ali i naravno moji momci iz MTBA Teama, iz Sarajeva. Nedostajalo ih je tek nekolicina, opravdano odsutnih, da ekipa bude potpuna pa i ovako bili smo brojni i konobe su zatvarale vrata za ostale goste kad bi se mi pojavili.
A pojavljivali bismo se tek kasno uveče, nakon doooobre cjelodnevne ture po Hvaru. Prvi dan „sitnica“ za otvaranje sezone: oko 80 kilometara i 1800 visinskih metara uz poslasticu zvanu „Spust Napolenovim putem“. E to „Napoleonov put“ je takav single trail da ili siđeš pun adrenalina sa osmijehom od uha do uha, ili polomljen, izgreban i sretan jedino ako nisi polupao bicikl toliko da sutra ne možeš ponovo. Sljedeći dan preko brda iz Jelse na Svetu Nedelju, prizori iz snova ali i muka da saznamo zašto je „sveta“. I sve tako četiri dana.
Na sreću (ili na iskustvo) imali smo i lijepo vrijeme pa je nestvarno bilo samo dan ranije skijati na Bjelašnici a onda uživati u mirisima i bojama Jadrana. NIgdje more nije tako plavo, nigdje ne miriše i ono cvijeće nije tako žuto kao na „našem“ moru. Jer, ne možemo se oteti utisku da je Bajaga baš nesretan što mu je rat rastjerao drugove, a mi baš sretni što imamo jedni druge.
I tako svake godine, makar jednom.
Da smo živi i zdravi, i još godina sto.
