Na spomen Zelengore prva stvar koja mi pada na pamet je udžbenik istorije i ofanzive iz Drugog svjetskog rata koje smo morali znati napamet. Ko je dolazio iz kojeg pravca, kako se odvijala borba, kako su naši utekli… Slijedeća stvar na koju pomislim je predivno ime: «zeleno i gora spojeno zajedno», baš ono što bi čovjek poželio nakon radne sedmice u pakleno vrućem gradu.
Nijemci su, nakon neuspjeha u operaciji Fall Weis (Bitka na Neretvi) pokrenuli, više se i ne sjećam koju po redu, ofanzivu tajnog imena «operacija Schwarz» i napali sa svih strana. Mi nismo davali nikakvo ime, jednostavno smo Zelengoru «napali» biciklima iz pravca Kalinovika i sa Čemernog.
Zajednička fotka na startu u selu Jelašca; prvi veliki odmor, “kod Jele” 🙂
Krajolik Zelengore
Jedina borba bila je sa kilometrima, usponom i suncem a svi su bili pobjednici. Ofanziva je bila međunarodna jer su, pored nas iz Sarajeva, mostaraca koji su je krenuli iz suprotnog smjera, sa njima bližeg Čemernog, učestvovali i biciklisti i biciklistkinje iz Njemačke, Španije, SAD-a… Posebnu pohvalu i čestitanja valja uputiti Tarikovoj ljepšoj polovici koja je hrabro izvezla svoju prvu brdsko-biciklističku turu. Prva tura u Bosni bila je i Sabini, ali nakon uspona na Kilimandžaro izgleda da je mačji kašalj prebaciti se na biciklizam.
Kao i obično, šale i druženje su bili na nivou, a nakon dugo vremena turu je obilježio i Moke svojom čuvenom kariranom dekicom. Naravno, kupanje u Jugovom jezeru je bilo vrhunsko, neki su skakalli «laste» a neki «bombe», a sreća je pa smo stigli pola sata prije Mostaraca jer vjerovatno naše «laste» ne lete kao njihove.
“Laste” i “bombe” na Jagovom jezeru
Sa jezera smo krenuli zajedno, Mostarci (BK Mostar) prema Čemernom, a Sarajlije prema Kalinoviku
Na povratku dva sitna pada, razbijanje mita o tubelless gumama, neizmjerni užitak vožnje po travi, branje tuđih džanarika kraj puta (koje neki zovu i razdelije) i povratak u civilizaciju. Pardon, u divljinu, jer čim smo ugledali prve semafore doživjeli smo divljanje frustriranih vozača kockastih vratova kojima to što voze Land Rovera kao da daje za pravo da se ponašaju kao divljaci. Izgleda da je 50 km/h na biciklu po makadamu (današnja max. brzina) manje opasno od iste brzine autom u gradu. Na sreću, tip mi je razbio samo blatobran i karambolku, njemu sto maraka kazne a meni frustracija s osiguranjima, majstorima…
Jedva čekam sljedeću turu!
Tekst: Emir Vučijak
