U Alleghe smo stigli kasno prethodne noći i nismo imali preveliki izbor pa smo večerali u baru hotela koji ima zbilja skromnu gastronomsku ponudu. No, iznenađeni smo bili kad nam se obratila konobarica: “Ne morate govoriti drugi jezik, ja vas razumem!”. Ispostavilo se da je Kamelija iz Bugarske, ovdje već četiri godine radi sezonski i drago joj je što sreće ljude sličnog govornog područja pa nam preko veze sređuje jelovnik i daje najbolje savjete i otkriva izvrsno domaće crveno pivo.
Sutradan, opet slična scena: u lokalnoj kafeteriji nam se obraća konobarica na hrvatskom jeziku. Dubravka je iz Rijeke i radi već 15 godina u Italiji. Kaže da su nedavno tu prolazili nekakvi biciklisti iz okolice Sarajeva, cestom, i da ih nije uspjela odgovoriti da idu dalje a padao je snijeg. Takvi smo mi, uporni.
Današnji dan je trebao biti dan uživanja u spustu. Dnevna karta za žičaru košta 12 eura a planina nudi bezbroj stazica. Divan primjer za naše ski centre kako da upotpune mršavu zimsku sezonu. Pošto mi je bicikla preko glave ja odlučujem za nešto mirniju varijantu šetnje kraj jezera, posmatranja običnih ljudi, zabave s fotoaparatom. Ervin pravi svega jednu vožnju, očito indisponiran i zadovoljan učinjenim u prethodih pet dana, a Mersad i Ivan se vraćaju nakon nekoliko sati. Puknuta žica i iskrivljena felga su samo dijelom razlog za prekid. Ipak su psiha, osjećaj da smo dan ranije uspješno zaokružili putešestvije i želja za mirom, bili jači, a DH uživancija će ostati za neki drugi put.
Zato dan privodimo kraju sjedeći na klupi kraj jezera, prepričavajući zgode ili u bašti hotela Alleghe, kultnog mjesta biciklista iz cijele Europe, gdje srećemo jednog od urednika njemačkog Biker magazina, Holger Mayera. U šali konstatujemo kako je ovaj susret za nas bicikliste kao za ljubitelja fudbala da je sreo Lionela Messija ili Christiana Ronalda. Karen se oduševljava činjenicom da smo došli iz Bosne, raspituje se kakve staze imamo i za mogućnost da nas posjeti, a mi zagledamo njegov bicikl: Scot Gennius 10 sa nekakvim dvostrukim amortizerima i desetak mogućih pozicija setup-a. Za ovo definitivno treba uputstvo za upotrebu, baš kao što ni Ferarri nije za svakoga. Desna podlaktica mu je vidno izgrebana od nekakvog pada, ali ispostavili smo da ni mi nismo ništa bolji pa se svi skupa šalimo na taj račun.
Na kraju konstatujemo i jednu nevjerovatnu stvar: bili smo sedam dana u Italiji a nismo probali pizzu. Nekako nalazimo piceriju, na meniju imaju stotinjak vrsta pica ali predugo ih čekamo. Nemamo želju za provodom, opet idemo rano na spavanje, valjda da u mraku sobe još jednom svako promisli sam za sebe. Nedostaje mi porodica i jedva čekam sutrašnji dan. Vrijedilo je voziti se gotovo hiljadu kilometara, ali vrijedi i vratiti se. Avantura ima smisla jedino ako se sretno završi.
Tekst: Emir Vučijak
Foto: Emir Vučijak, Ivan Gakić i Mersad Pašić
