Zvijezda, Oćevije

Zvijezda… ne tako visoka i bez visokih vrhova koji paraju nebo, ali prelijepa, definitivno. Nema spektakularnih pogleda u duboke doline, ali zato na sve strane šuma! Prelijepo i kad čovjek sam ide.
Puteljaka mali milion, provjerio sam sa lokalcima da su šumski putevi iznad Olova i iznad Dola prema Zvijezdi prilično bezbjedni što se tiće mina jer su rađeni poslije rata i prilično se koriste – a za šta drugo nego za izvlačenje šume.

Na stazama iznad Vareša ima rizičnih lokacija kroz šumarke, ali na glavnim makadamskim putevima je sve OK. Međutim, meni se desila jedna druga glupost. Možda malo smiješna, sad i ne izgleda tako opasna, ali situacija koja mi je vožnju na Zvijezdi urezala u pamćenje. Naime, dok sam tutnjao kroz šumu kojekakvim puteljcima na na mene su odnekud počeli lajati lovački psi, čak njih 5-6! Usporim misleći da se radi o nekim kučićima koje je neki domačin ostavio u šumi da “se snađu”, ali vidim da trče prema meni i laju. Uskoro sam i lovce začuo kako glasno razmjenjuju mišljenja: “Jel? -Nije!”, “Da opalim?! – Nemoj!”…meni se noge odsjekle! Od straha sam proklizao u blatnoj krivini i pao u žbunje. I šta drugo nego da vičem “Ne pucaj, čovjek je!”. Uh! Sad mi smiješno jer sam kasnije sa ljudima pričao i oni kažu da su vidjeli da je neko na biciklu ili motoru i da jedva ispale jedan metak u mjesec dana. Svejedno, mene je presjeklo u sekundi i sva sreća da mi je guma pukla već kod lovačkog doma na putu prema Oćevijama. Uspio sam se “dozvati” i nastaviti dalje. Ovdje počinje drugi dio priče.

Noć prije sam na TV-u gledao dokumentarac o kovačkim majdanima u Oćevijama i to nije imalo nikakve veze sa mojom turom koju sam isplanirao tri dana prije! Koja slučajnost da se baš uputim prema ovom mjestu! Na putu prema ovom selu sam sreo dvoje Britanaca koji su se raspitivali o mjestu gdje se prave sačevi! Pokušao sam objasniti da “sač” nije isto što i tava, ali je sličnog oblika, nisam siguran da su shvatili, ali sam pokušao. Ponosan što znam o kojem se mjestu radi, uputio sam ih prema Oćevijama.

A tamo k'o u kakvom tehničkom muzeju. Komotno se mogu držati časovi historije i mehanike! Kovački majdani u Oćevijama zaslužuju mnogo bolji tretman jer se i dan danas na tri lokacije željeni predmeti kuju kao prije 500 godina! Postoje podaci koji datiraju iz 16. stoljeća i koji govore da su u to vrijeme na ovim prostorima uveliko radili brojni kovački majdani, te da je proces izrade predmeta od željeza dugo usavršavan kroz generacije u kovačkim porodicama. Proces izrade sjekira, tepsija, sačeva i odličnih noževa skoro da se nije izmjenio od doba vladavine bosanskih krajeva!

Naša država za ovaj kraj nije učinila ništa osim što je postavila zvanične natpise sa nazivom mjesta. Bilo je nekih donacija od strane EU, ali kako mi rekoše mještani, sve što se o toga danas vidi jesu mali putokazi prema tri porodična kovačka majdana, i to je sve. Od ta tri očuvana, danas radi samo jedan. Ispričah se sa čovjekom kojeg sam sreo kod jednog od majdana i reče mi da da su se skoro svi odselili po svijetu po principu “trbuhom za kruhom”. Tužno, kaže on, jer i sam radi i živi u Hrvatskoj. Radio je u vareškoj Željezari od koje sad nema ništa.

U povratku, od Oćevija do Olova ima 15-ak km finog makadamskog puta kroz bjelogoričnu šumu dolinom rječice Ponikve i dijelom dolinom Krivaje. Ovo je područje granica lovišta Vareša i Olova. Kada sam izašao na lokalni asfaltni put uz Krivaju ponovo sam se uvjerio koliko uništavamo ovu jedinstvenu rijeku. Plastične kese i mutna sivo-plava voda nikako se ne uklapaju u sliku Krivaje dok sječe stijene na putu prema Bosni.

O putu od Olova do Sarajeva neću pisati jer znamo o čemu se radi. Magistrala i “čuda” na njoj. Sjetih se samo Merija više puta i njegovog pitanja “što meni ovo treba?”.

Na kraju, ipak zaključih da sam odradio jako lijepu vožnju, svojevrstan intermezzo pred vikende i poduhvate koji slijede 😉

Tekst i foto: Ozrenko Mahmutović