Perun, Karasovina

Odlučni da zaliječimo neuspjeh ture na Vitorog od prethodnog dana, krenuli smo na kratku turu u okolini Vareša. Cilj je bio vrh planine Perun, Karasovina, Karasaovina ili Karahasanovina… U različitim mapama različiti toponimi koji se odnose na istu lokaciju. Perun je planina nasuprot Zvijezde sa druge strane Vareša, nekadašnjeg šampiona u proizvodnji željeza. Danas je ovaj gradić koji je nekad bio simbol industrijskog napretka jedne zemlje primjer nevjerovatnog pada sistema vrijednosti o kojem su nas učili. Prazne i zapuštene kilometarske industrijske hale koje se pružaju usjekom između dva masiva obrasla crnogoričnom šumom predstavljale su sumoran prizor tog jutra. Ironija sudbine je htjela da se iz Vareša penjemo 29. novembarskog jutra.

Ideja za turu je stara sedam dana. Počeo sam je planirati kada sam poslom bio na jednom od vrhova planine Perun. Vozeći se prepunim terenskim vozilom kolege su proklinjale rusku udobnost i škotski makadam, dok sam ja očima procjenjivao uspon i podlogu. Naravno, posao je posao, a povratak Nivom je jednako interesantan kao i uspon. Bilo je prilično maglovito tako da sam ostao uskraćen za bilo kakav pogled u daljinu tog dana.

Prije ture sam pročitao odlican wikipedia članak o pojmu Perun, obzirom da sam našao jako puno istoimenih toponima ili toponima izvedenih iz ovog pojma. “Perun” je čest toponim na balkanskim prostorima. Razlog tome se može prvenstveno tražiti u staroslavenskoj mitologiji gdje je Perun označavao jedno od vrhovnih božanstava i bilo je vrlo poštovano od svih Slavena. Tura koju smo isplanirali je bila relativno kratka, podrazumijevala je uspon Planiničkom cestom od Vareš Majdana do sela Planinica na nekih 1200 mnv. uskim asfaltnim putem. Od Planinice do vrha Peruna ima nekoliko kilometara puta različitih podloga: od finog makadama preko isklesanih stijena do blatnjavih šumskih puteva i travnatih livada. Ne može biti bolje za ovako kratku turu. Obzirom da sam već bio na Perunu, znali smo šta mozemo očekivati na usponu, ali plan za povratak je bio malo drugačiji. Ideja je bila da se vratimo drugom stranom planine. Nakon Karasovine ćemo ići sjeverno prema planinarskom domu “Javorje” a potom pratiti neki od uočljivih puteva. Na topografskim kartama prema kojima je ucrtana ruta koju ćemo pratiti od Karasovine do planinarskog doma na Perunu je nekoliko kilometara lošeg šumskog puta. Nakon toga – veliki upitnik. Nekoliko tačkicama iscrtanih puteva koji su jedino mogli značiti da je u pitanju nekadašnja planinarska staza. Zašto da ne?

Tako je “iskovana tura” za 29. novembar. Nije bilo potrebno raniti, a vremenska prognoza za nedjelju je bila povoljna.

O samoj vožnji nema puno priče, odmah počinje uspon. Saobraćajni znak kaže 13%, ali je to prosjek od početka do kraja asfaltnog puta. Bilo je asfaltnih dionica sa većim usponom. Od maglovitog i sumornog Vareškog jutra dan se pretvorio u idealan biciklistički! Barem se nama tako činilo dok smo osvajali metar po metar nadmorske visine. Odmah na početku put prolazi kroz crnogoričnu sumu. Miris šume nakon kiše je nešto što čovjek zaista poželi s vremena na vrijeme. Za one koji to poznaju, ugođaj je jako sličan onome koji se ima na putu prema Dobrim vodama na Trebeviću. Dakle, odličan. Jeste da fale potočići, naišli smo samo na jedan, ali može i ovako. Zatim jedan “šumski paradoks”. Navikli smo do određene nadmorske visine gledati bjelogoricu da bi zatim crnogorica preuzela dominaciju. Ovdje naopako: crnogorica do nekih 1000 mnv, a zatim bjelogorica, hrast i bukva! I onda mi na pamet pade pomenuti članak gdje se “Perun” može odnositi i na hrast! Idemo dalje… nema više hlada, ni guste borovine, samo ogoljene krošnje bjelogoričnog drveća. Sa nadmorskom visinom se pojačavao intenzitet vjetra koji je isprva bio zanemariv ali puhao je sve jače.

Na Planinici smo već ozbiljno razmišljali o oblaćenju tolije garderobe, ali smo odustali zbog uspona strmim, friško probijenim makadamskim putem. U selu Planinica ima dvadesetak kuća, većinom uništenih u proteklom ratu, i samo smo na dvije kuće vidjeli dimnjake iz kojih se izvijao dim. Broj ljudi koji smo vidjeli u selu: dva. Zaista tužno. I još nešto da začini glupost rata i poslijeratnog stanja: na ulazu u selo stoji tabla sa preporukom o kretanju markiranim stazama zbog moguće opasnosti od mina! Divno. Sreća pa su nas iznad sela dočekali fantastični pogledi prema mnogo poznatijim planinama u daljini. Romanija, Jahorina, Trebević, Treskavica, Bjelašnica, Bitovnja i Njeno Veličanstvo – Vranica. Ne zamjerite na opravdanoj naklonosti prema posljednjoj planini. Jasno iscrtani vrhovi planina su bili pod snijegom. Nekoliko minuta smo komentarisali vrhove Vranice koji su se jasno iscrtavali u daljini Rosinj, zaobljena Ločika i dominantni Nadkrstac. Kako li je gore iznad Prokoškog jezera, vjerovatno nema žive duše, sezona teferića, ringišpila i narodnjaka je prošla…

Pravimo kratak predah, par slika da se zabilježe fentastični prizori i idemo naprijed – vjetar se nije šalio. Malo po malo, kombinacija makadama i zemljanog puta je prerasla u blatnjavi livadski put. Uspon takvim putem je praktično nemoguć na pojedinim dijelovima. Gume, koliko god dobre ili loše bile jednostavno su se lijepile za blato, ili se blato lijepilo za gume, čineći bicikle teže za 5-6 kg! “Jedva nekako” je kombinacija riječi koje mogu biti odgovor na pitanje kako smo predeverali taj kilometar puta preko livada na 1300 mnv! Otprilike je nakon toga bilo jasno da je ipak kraj novembra jer je put u sjenama drveća bio potpuo zaleđen. Temparatura je bila oko nule kada smo dostigli vrh Karasovinu, Karasaovinu, Karahasanovinu… Ni sam nisam načisto jer na putokazu stoji “Karasovina”, a na drvetu u blizini vrha piče “Karasaovina”! Na poslu, pak, baratamo toponimom “Karahasanovina”. Nebitno je bilo koja je kombinacija slova ispravna jer smo bili prilično sretni što smo biciklom osvojili bilo koji vrh u ovo doba godine.

Još jedan kratak predah, na brzinu smo improvizovali sklonište od vjetra od ostataka gradjevinskog materijala koji je ostao nakon gradnje piramidalne betonske markacije vrha planine. “Ha, ha, ha, piramida na vrhu Karasovine, masonska posla” – tako sam u sebi mislio dok smo se pripremali za spust prema planinarskom domu. Članovi PD Perun su zaista uradili dobar posao. Uredili su prostor oko vrha, napravili nekoliko klupa za sjedenje, čak su i ozidali ognjište sa metalnom rešetkom i poklopcem! Na drvetu je stajalo obavještenje da su na izletište dobrodošli svi ljubitelji prirode bez obzira na naciju i vjeru te da je kultura ne ostaviti smeće iza sebe. Za svaku pohvalu, narode!

Nastavak puta je vodio sjeverno. Do planinarskog doma “Javorje” vodi zemljani put koji koriste terenska vozila ili šumske mašine, sudeći po dubokim, blatnjavim kanalima. Čisto da bude praktično, da ne bismo sa sobom donijeli deset kila blata sa Peruna, polako smo se spustali blatnjavim dionicama. Uskoro smo bili u blizini doma koji je bio zatvoren pa smo nastavili jednako blatnjavim putem dalje. Još nekih 700 m je vodio šumski put da bi u kasnije prešao u usku stazicu. Malo smo se zabrinuli jer je put blijedo nestajao u grmlju na rubu crnogorične sume. Bili smo na isplaniranoj ruti, ali nije baš svejedno krenuti bilo kuda i na pameti imati upozorenje sa table na ulazu u selo Planinica. Laknulo nam je kada smo razmakli par grana i vidjeli jasnu i svjeze urađenu markaciju! Na putu smo definitivno! I to je značilo samo jedno: da put koji smo ucrtali postoji i da je to zaista planinarska staza koja vodi do Vareš Majdana!

Onda je uslijedio najbolji dio ture. Ne znam kako opisati singletrack koji je dvostrko duži i atraktivniji od trebevičkog ? Jasno markiran planinarski put, idealan za atraktivan spust biciklom. Iza svake krivine ili račvanja je čekalo neko novo inenadjenje i sve to u gustoj crnogoričnoj šumi! Napravili smo nekoliko pauza za fotografisanje i bilo nam je žao sto ćemo na kraju izaći na asfaltni put! Nekoliko račvanja smo prošli, par puta skrenuli lijevo, a par puta desno na također jasno markirane puteljke, i vjerujem da ne bismo nimalo pogriješili da smo učinili obrnuto. Ne znaš koji je od puteva bolji! I taman kad izađosmo iz šume, kada smo ugledali prugu i prateće objekte bivše željezare, pomislismo da je to kraj ST-a. Ali ne, do Vareš Majdana je bilo još 500-600 metara uske stazice koja je vodila ukoso preko strmih livada iznad naselja! Nikad kraja, tako nam se činilo. Ipak, naposlijetku izađosmo na cestu Vareš – Breza , 50-ak metara od mjesta sa kojeg smo nekoliko sati ranije krenuli uzbrdo.

Koliko smo bili prljavi vidjeli smo tek kada smo sa sebe i sa bicikla počeli skidati kilograme nakupljenog blata, ali kome je to bitno? Kratka i fantastična tura, na sat vremena od Sarajeva, koju treba ponoviti, definitivno, možzda sa drugačijim rasporedom skretanja na spustu! Ili čak pokusati doći do kraljevskog Bobovca koji je bio jako blizu! Još jedna “posljednja vožnja” i sad definitivno nisam siguran da je sezona gotova… a i da jeste, nije moglo bolje zavrsiti!

Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Nermina Hadžibajrić