U moru tura koje koje jedan biciklista odvozi uvijek postoje one koje se dugo pamte. Obično su to ture koje se dugo planiraju, koje su daleke, nedostižne. Rijetko se dešava da je upravo ta “tura iz snova” tu pred vama, na samo 30tak km. Upravo takvu turu je tokom prošle sedmice isplanirao Tarik uz pomoć Ozija. Znajući Tarika i njegovo geslo “nije tura ako je manja od 100km” znao sam da nas čeka uzbudljiva nedelja.
Nedeljno jutro bilo je vedro i obećavalo je prelijep dan. Pravo junsko sunce, nebo bez i jednog oblaka te miris kreme za sunčanje kojom smo se mazali svako malo pratili su nas cijeli dan. Nedostajao je samo miris soli, hlad borova i pogled na plavu pućinu. More nismo vidjeli, ali je tu bila jednako lijepa Drina, izvori hladne vode na svakom ćošku, guste bjelogorične šume i pitomi vrhovi Istočne Bosne. Zajednički zaključak svih koji smo vozili je da smo bezrazložno zapostavili ovaj dio Bosne i Hercegovine uz dogovor da to pokušamo promijeniti u buduće.
Šestočlanu ekipu Jahorine je dovezlo “službeno vozilo udruženja”, prepoznatljivi Mercedes Sprinter auto servisa Sejo i Sinovi koji će po svemu sudeći (p)ostati glavni pokrovitelj tura MTBA. Odlična domaća crna kafa u Zlatnim žitima na Jahorini, pakovanje i prvo mazanje zaštitnim faktorom bili su gotovi prije 9.00.
Prvi kilometri uzbrdo prošli su neosjetno i ubrzo se našli pred prvom preprekom, snijegom koji se jos nije otopio. Prva prepreka ove vrste bila nam je jako zanimljiva pa smo se fotografisali kao da smo snijeg prvi put u vidjeli u životu. Međutim, druga, treća… poslije četvrte smo gledali samo kako da što brže, lakše i sigurnije pređemo opet na makadam. Nakon 3-4 km, podno vrhova Košuta i uništenog objekta, odvajamo se lijevo na istok prema Grepku. Držimo se isključivo utabanom puta jer je ovo područje označeno kao rizično MAC-ovoj karti minske situacije u BiH. Travnati platu brzo je zamijenio strmi kameni makadam koji je više ličio na vododerinu. Idilični prizori planinskog potočića, zelene trave i bijelih sniježnih “fleka” bili su dovolnji da već u početku ovu turu svrstamo u najbolje koje smo vozili.
Prizori spusta sa Jahorine na Grebak ravni su onima sa razglednica za Alpe pa su čak i fotografije napravljene mobitelom (objavljene u ovom izvještaju) ispale predobre. Nakon travnatih grebena Jahorine i Grepka, ulazimo u bjelogoričnu šumu, gustu i mišljavu, puno suhog lišća po kojem i obična XC vožnja predstavlja adrenalinsku avanturu. Nevidljivi panju uspod jedne gomile takvog lišća uzrokovali su pad našeg “slavuja” Lica, srećom bez ikakvih posljedica. Probijanje kroz ogromne blatnjave bare podsjetilo nas je na dječačke dane kada smo na TV-u sa oduševljenjem gledale avanturističke pohode poput Camel Trophya.
Izbijamo na Grebak, tabla sa minskom situacijom na tom reonu, kratka pauza, Corny i grožđice, i idemo nizbrdo. Predugi makadamski spust do goraždanske Jabuke nakratko je prekinulo samo jedno pucanje gume. Nakon Jabuke uslijedio je uspon na prevoj Presjeci. Sunce, asfalt, put bez hlada i mrtve zmije na putu bile su nam podsticaj da ga što prije ostavimo iza sebe. Nagrada za trud uslijedila je odmah nakon pauze na Presjecima u vidu predobrog spusta asfaltnim putem u Ustikolinu. Kratka pauza pod tendom granapa uz magistralu i idemo dalje put Goražda. Tempo je odličan, uprkos dogovorenih 22-23 vozimo 25-35km/h. Ubrzo smo u Vitkovićima, slijedi Goražde, most preko Drine i fotografisanje za pamćenje.
Svjesni da nas teč čeka “ozbiljan posao” na usponu, ručak, kaficu i sladoled smo odradili temeljito ali brzinski. Još jedno fotografisanje uz grafit “volimo goražde” i nastavljamo uzbrdo. Zastajemo tek 10tak minuta na Rorovima, parku napravljenom u spomen na hrabru odbranu Goražda u proteklom ratu. Mala drvena tabla pored puta govori nam da do Bijelih voda ima 15km što će na kraju prerasti u mnogo više, ali ipak istrajavamo i na prevoju prema Mesićima smo oko 19 sati. Kraj je dana, sjene su duge, a brzi makadamski spust odvozili smo jako oprezno jer već je 80tak kilometara iza nas i koncentracija nije najbolja.
Od hidrocentrale u Mesićima slijedi treća cjelina naše nedeljne avanture – vožnja trasom uskotračne pruge kroz kanjon rijeke Prače. “Ćire” odavno nema, šljunčana podloga je podignuta a ispod nje je ostao vrhunski makadamski put koji se očito redovno održava. U kanjonu je pred kraj dana već dovoljno mračno a tu je još i 29 neosvjetljenih tunela. Ipak, uz lampe i pjesmu našeg slavuja s početka priče stižemo u Hrenovicu oko 22 sata. Tu nas opet čeka Sejo sa plavim kombijem kojem smo se obradovali kao bližnjem svom:).
Na kraju i malo pojašnjenje naslova. Već dok smo planirali turu krenula je šala da se od ove mogu napraviti dvije dobre vožnje. Na kraju smo se predomislili – mogu komotno i tri! Ukupno 115km i skoro 2000m visinskog uspona dobar su razlog za kašnjenje na posao u ponedeljak ujutro.
Turu vozili: Take, Lice, Rukfaš, Doktor, Tarik i Meki. Službeni vozač ekipe: Reis Sejo. Službeni pokrovitelj ture: pekara *** na Bistriku sa crnim kiflama i *** tunjevina.
[wzslider]
