Dugo sam razmišljao kako da napišemo ovu reportažu i počet ćemo je od same ideje. Sjedeći u sauni Olimpijskog bazena Otoka jednog majskog poslijepodneva, dva druga i ja razgovarali smo o nekoj novoj turi koja bi trajala bar malo duže od jednog cijelog dana. Sanjo je predlagao jedno, Azur drugo, ja treće. A onda je Azur kao iz topa ispalio, a zašto ne bi išli na more, neka nam krajnje odredište bude Split. Rekao je to kao da je Split odmah iza Mostarskog raskršća. Željni avanture prijedlog smo odmah prihvatili. Znam da nije osvajanje Mont Everesta ali pripreme su krenule odmah jer smo svjesni da vrijeme leti, a mi baš i nismo imali pretjerano iskustvo u ovome, izuzev Sanjina koji je planinario.
Planove smo mijenjali svakodnevno. A onda naravno kao što to često i biva u jednom danu osnovni dio plana se mijenja i „idejni tvorac“ ove ture nas obaviještava da neće moći ići radi iznenadnih obaveza. To nam je zaista teško palo, jer smo se radovali zajedničkoj putovanju. Uprkos tome naš drug je opet dao svoj doprinos u svemu ovome, tako što nas je 13.06. u 6h ujutro odvezao popularnim Tupkom–Tupsonijem do Bjelašnice, gdje je bila polazna tačka. Tu smo uradili par fotki i oko 7h konačno otpočeli avanturu nazvanu Hajdučka karavana.
Jutro na Bjelašnici bilo je predivno ali prilično hladno, prvo penjanje sa 1250 m/nv na 1450 m/nv na Bijele vode. Dalje nastavljamo spust do sela Šabići uživajući u čistom i svježem zraku obogaćenom mirisom raznih trava i planinskog cvijeća, a zatim prema selu Sinanovići koje je posljednje selo na putu prema i ispod Visočice u Bosni. Vozeći se prema njemu nailazili smo na seljane koji su vodili stoku na ispašu i koji su nam poželjeli puno sreće na daljem putu. Ubrzo dolazimo možda do najtežeg dijela cijele ture, nekih 13 km penjanja lošim makadamskim putem do prevoja na Visočici prema okrugu Bjelimići, do nadmorske visine cca.1550 m/nv.Ono sto je bitno napisati da je ovaj kraj sve do pomenutog prevoja pun izvora tzv. hair česmi, tako da nismo mogli odoljeti, a da se bar malo ne napijemo na svakoj. Ljepota prirode koja nas je okruživala učinila nam je ipak ovaj uspon prilično lakim, sa jedne strane šuma i visoka stabla, a onda šuma postaje sve rijeđa, sve više gledamo ogromne stjenovite gole masive, što nam je govorilo da smo naravno na većoj n/v, a i da ubrzo ulazimo u Hercegovinu.
Oko podneva stižemo na prevoj Visočice koji izgleda kao neka vrata, tako da smo isti nazvali “Hercegovačka vrata”, pretpostavljajući da bi to mogla biti granica između Bosne i Hercegovine. Parkirali smo bajkove i otpočeli sa razgledanjem, igrali smo se „bacanje pogleda u dalj“. Pogled je nevjerovatan i nešto je najljepše što priroda nudi. Malo se osvježavamo, ležimo na travi pravimo par fotki i otpočinjemo spustanje prema Bjelimickim selima i Glavatičevu. Dolazimo do kanjona rijeke Neretve i skoro bi mogli reći da smo Neretvu pratili njenim tokom od izvora do ušća. Tu netaknutu prirodu i boju rijeke rijetko gdje čovjek moze vidjeti i treba se svim sredstvima boriti da istu ne pretvore u akumulacije.
Konačno na Boračko jezero dolazimo oko 15h. Onako gladni i prilično umorni svalili smo se samo u hladovinu na samoj plaži. A onda prvi ručak, kuhanje supe, i uživanje u svakom zalogaju. Poslije jela snaga se vraća, a obzirom da je bilo prilično rano odlučujemo da nastavimo turu do Rujišta. Nismo se kupali znajući da će nas uživanje ostaviti na konaku pored jezera. Početak vožnje brdom ispod kojeg leži prelijepo jezero je bio prilično ugodan, jer je zbog guste šume sunce prodiralo do nas samo na pojedinim dijelovima, ali kasnije trasa je bila jako teška sa sitnim i istrošenim makadamom gdje smo doživjeli prve vratolomije i prevrtanja sa teretom. Konačno u 20.45 stižemo u hotel na Ruištu, uz gledanje tekme jeli smo domaći grah i lagano prepričavali dan. A onda nakon utakmice, postavljamo šator i moj višegodišnji san se ostvaruje. Konačno ću spavati na planini u šatoru!
Buđenje je bilo u 7h, i čini mi se da se nikada nisam bolje naspavao, iako je bila moram priznati jako tvda podloga. Ne možemo ne spomenuti konobara Velida inače studenta druge godine prava, koji nam je boravak činio ugodnijim i ljepšim. Poslije dugotrajnih šala i jutarnje kafe sa njim, oko 10h nastavljamo II etapu dugu 125 km. Prvo prema Mostaru i odmah vožnja 14 km fenomenalnog spusta i postizanja brzine od 79,2 km/h. Ubrzo stižemo kod frenda Ive u Mostar, u njegovu prodavnicu bicikala TREK. Ivo nam je servisirao bickle, kako bi što spremniji nastavili dalje. I onda smo svi skupa zapjevali idemo Ivo niz rijeku dole, dole sad rane manje bole… i krenuli prema Počitelju, gdje se snabdijevamo sa voćem, kunama, i naravno nezaobilazno fotografisanje. Oko 15h dolazimo u Gabelu na granicu, gdje smo nekoliko minuta bili zadržani radi znatiželjnosti carinika o našem putovanju.
Glad je već počela da uznemirava, a velika vrućina da crpi posljednje atome snage. Vožnju je takođe otezavao teški vjetar maestral. Drug je navaljivao na svakom proširenju da stanemo i jedemo, a radi moje jedne male želje, svakom proširenju sam nalazio manu, i sve tako dok nismo stigli do restorana „Kod teta Olge“ na domak Kardeljeva (Ploča), restorana u koji sam uvijek htio svratiti, a nikada to nisam učinio. Kada sam vlasniku Darki ispričao za moju priču o restoranu, on je želio domaćinski da nas počasti i onda je donio punu korpu svježeg i suhog voća, a na kraju i kafu. Krećemo, i malo kasnije na proširenju svima dobro poznato „MAKARSKA RIVIJERA“ stajemo i pravimo kafu, uživajući u plavetnilu mora i zalasku sunca. Konačno u Zaostrog dolazimo nešto pred utakmicu, rezervišemo kamp prostor i idemo istu gledati. Nakon toga zasluženo tuširanje i pripremanje večere. Ponoć je već prilično prošla kada smo otišli na spavanje.
Buđenje je počelo od 5h kada silazim na plažu i u mirnom moru se kupam, uživam. Nakon toga nastavljam san do 9h, kada me miris kafe probudio koju je naravno pripremio Sanjo. Poslije kupanja i uživanja na plaži krećemo prema Splitu. Tih cca. 100 km smo prešli za 4 sata aktivne vožnje, što smatramo podvigom znajući konfiguraciju ceste i saobraćaja, kao i tereta koji smo nosili. Maestral naš novi prijatelj opet je bio uz nas, pogledi u prelijepe uvale, zalazak sunca kao u filmovima. Konačno u Splitskom kampu na ulazu u grad smijestili smo se oko 22h, i onda slijede koraci kao predhodne noći.
Novo jutro, ustajemo u 7h spuštamo se do Splitske Rive, gdje pijemo prvu jutarnju kafu i uživamo u pogledu na Marijan. Pa opet novi bar i opet kafa, čini mi se da smo mogli cijeli dan tako, ali povratak za Zaostrog je čekao. Dogovorili smo se da ćemo se u povratku kupati i praviti pauze gdje god budemo željeli, tako da smo prvu napravil nakon 10 km voznje u Jesenicama.
U Zaostrog stižemo sretno u večernjim satima. Prije spavanja dogovaramo se da ostanemo još 2 dana kako bi se malo i odmorili, a i uživali. Međutim oko popodneva naredni dan dobijam poruku od moje kćerkice, koja mi se požali kako je boli zub već dva dana, i kako je moram voditi hitno kod stomatologa. Pošto je to babijeva maza, bez ramišljanja smo krenuli do Ploča na željezničku stanicu, koja na sve liči osim na ono što joj je funkcija. Vožnja „vlakom“ do Čapljine, a onda „vozom“ od Čapljine prema Sarajevu je takođe imala neki svoj čar, svoju priču, ili smo mi toliko uživali u ovoj avanturi da nas je svaki dio iste posebno dojmio i činio sretnim. Napokon u 21 i 25h stižemo u Rajvosa, pravimo posljednje fotke i završavamo našu turu nazvanu Hajdučka karavana.
Pozdravljamo se i idemo svojim domovima. Kad sam došao kući kćerkicu više nije bolio zub, kao ni u narednim danima, tako da će nam ostati misterija, da li je ona iskoristila moju ljubav i rekla da je boli zub samo da se vratimo kući čim prije.
Turu odvozili Sanjin i Senad za 4 dana i pređenih 450 km.
Tekst: Senad Bečković
Foto: Senad Bečković i Sanjin Jahić
