Zvuči nevjerovatno voziti biciklom 82 kilometra i 4.200 metara visinskog uspona. To je kao kada biste se iz Sarajeva tri puta popeli na vrh Bjelašnice. Ervin je to uspio za nepunih devet sati, vozio je skupa sa svjetskim prvakom, izdržao sve napore i vremenske neprilike i zauzeo fenomenalno 105. mjesto. Pročitajte reportažu ovog bh. heroja brdskog biciklizma.
***
U Dolomitima (Italija), jednoj od najljepših planinskih regija svijeta, po treći put je održana utrka koja vodi preko četiri legendarna prevoja: Gardena, Campolongo, Pordoi i Sella, kao i prevoja Duran i Pralongia, oko fantastičnog Sella (3152m) i Sassolungo (3181m) masiva. Na dužoj od dvije moguće staze sa ukupno 4.200 visinskih metara podijeljenih na svega 82 km vozila se utrka Sella Ronda Hero, dok je kraća distanca sa 2600 visinskih metara i 52 km namijenjena onima koji jednostavno žele uživati u fantastičnoj kulisi Dolomita i atmosferi UCI MTB maratona, koji je već u svom trećem izdanju postao kult.
Tačno 2011 startnih mjesta rasprodano je u svega nekoliko sedmica, a 2012. mjesto stavljeno je na aukciju. Doprinos od više od 2.500 eura je doniran Udruženju za pomoć sportu u regiji Alto Adige.
Na Sella Ronda Hero stazi su nastupila 992 takmičara u muškoj konkurenciji, od čega 754 sa UCI licencom te 238 u konkurenciji Hobby. Sa vremenom od 8 sati 42 minute, trku sam završio na 105. poziciji u Hobby konkurenciji, a u ukupnom poretku zauzeo sam 544. mjesto.
U ženskoj konkurenciji su bile 21 licencirana i 6 Hobby takmičarki.
No, krenimo redom. Svake godine moji njemački prijatelji Markus, Armin i ja, pored drugih sportova kojim se bavimo, vozimo i tri-četiri MTB maratona, a jedan izaberemo kao vrhunac sezone. Ove godine izbor je pao na Sella Ronda Hero. Odlučili smo se za dugu distancu Sella Ronda Hero, jer je organizator obećavao najtežu utrku u Evropi: 82 km, 4200 v.m., 44 posto single trail, 43 posto off road, 13 posto asfalt. Markus i ja smo prije dvije sedmice odradili 70.3 triatlon utrku i pribojavali smo se da li je bilo dovoljno vremena zu regeneraciju organizma, međutim, dan uoči trke imali smo samo jednu brigu, vremensku prognozu.
Cijelu noć je padala kiša, 45 minuta prije starta našeg bloka takmičara 4b, u Selva -Val Gardena (1563 m), gradiću u kojem je bio start/cilj, bio je prolom oblaka. Ali, dvije minute prije starta iznad nas kruži helikopter, padavine su znatno manje, skidamo kišne jakne, iz zvučnika se čuje: “Hero’s, are you ready?”
Ne znam zašto, ali osjećam se poput Russella Crowa u filmu “Gladiator”, kada stoji u hodniku uoči izlaska u arenu.
Već nakon 200 m počinje uspon s nagibom 15-20 posto i asfaltnom podlogom. Malo zatim prelazimo na makadam i u nepunih 5 km penjemo se sa 1560 metara nadmorske visine na Dantercepies, prvi od današnja četiri prevoja, koji se nalazi na 2298 m n.v. Prelijepi single trailovi su se pretvorili u blatnjave kanale niz koje se slijevala voda. Mnogi su, izbjegavajući trailove vozili po ski-stazi, koja je također pretvorena u užasnu blatnjavu površinu. Prije nas ovuda je prošlo više od 1000 takmičara. Oko mene mnogi padovi, dijelom stravične, dijelom komične scene. Uglavnom, vozači kraće staze su se slabo snalazili u ovim uvjetima.
Nakon predugih 90 minuta stižem u Corvaru (1568 m). Sretan što sam prvi od četiri prevoja prošao bez većih problema, drugi prevoj počinjem relativno visokim tempom. Kiša je prestala, oblaci se razilaze, sada počinje trka! Sljedeći cilj je Prolongija (2157 m n.v). Na Prolongija platou se pruža jeden od mnogobrojnih fantastičnih pogleda na vrhove Dolomita, među njima je kraljica Marmolada. Ali teren je užasan, šljunak natopljen kišom, pomiješan sa zemljom otežava svaki okret pedale. Na spustu opet zemljani single trail sa većim komadima kamenja, ali blato, blato i blato. Mnoge dionice se moraju gurati, što zbog blatnjavog terena, što zbog sporih takmičara kraće distance, koji su nam se opet pridružili i koje ne možemo preteći bez velikog rizika. Takmičare kraće distance je lako prepoznati i bez njihovih žutih startnih brojeva. Imam osjećaj da većina njih nosi ruksake u kojima očigledno imaju mnogo odjeće, jer nakon svakog prevoja i spusta zastaju i presvlače se.
Nakon skoro tri sata i nekih 1500 v.m. prolazimo prevoj Campolongo, odakle kraćom asfaltnom dionicom stižemo u Arabu. Svjestan sam da je najveći izazov tek sada na redu. Treći prevoj Sourasass (2351 m n.v.), 8 km uspona i 1000 v.m. Da li se može voziti po takvom nagibu? Ne! Između 32. i 35. kilometra je takav uspon da i guranje bicikla predstavlja problem, pored toga podlogu sačinjava nekakvo pločasto kamenje, koje bježi ispod nogu, a sinoćnja kiša je učinila “ugođaj” potpunim, tako da je ovaj uspon svim takmičarima ostao duboko u sjećanju. Iznad 2000 m n.v prestaje šuma, nagib postaje nešto blaži, a i makadam “humaniji”, tako da većina takmičara sjeda na bicikle. Još 350 v.m do prevoja.
Nakon kraćeg spusta single trailom, kratak asfaltni uspon do prevoja Pordoi, a zatim najzahtjevniji današnji spust zemljanom single trail stazom, ispresijecanom korijenjem stabala i uz poprilično veliki nagib. Tu su opet kolege sa kraće distance pa se ponovo stvaraju kolone “hodača“. Iznerviran silnim guranjem uzbrdo i nizbrdo odlučujem da ipak ne rizikujem preticanjem po nemogućem terenu i pratim veselu kolonu italijana. Pred sam kraj trećeg “spusta” čujem uzvik: “Hey, Ervin!”. Moj njemački kolega Armin protutnjao je pored mene poput tornada. Nakon šest sati vožnje prvi put se srećemo. E nećes druže, budi se u meni bosanski inat! U gradiću Canazei (1450 m.n.v.) počinje posljednji uspon, znam da je Armin jači na spustu, dakle moram ga stići do prevoja Duron, napraviti znatnu prednost koja mora biti dovoljna na spustu do cilja. Nakon skoro šest sati vožnje, 54 km i 3000 v.m. prava trka tek počinje, Showdown na usponu ka Passo Duron (2280 m n.v.).
I ovdje se jedan dio dionice, naravno, mora gurati, pogotovo posljednjih 200 v.m. što zbog nagiba, što zbog grubog kamenja na makadamu. Armina ostavljam iza sebe, Passo Duron je osvojen, još jednom puna koncentracija za kratki spust, zatim kraća fullspeed dionica na Alpe d’ Suise, najvećoj visoravni u Alpama, koja leži na preko 2000 m n.v. Sve vrijeme, direktno iznad nas, posmatra nas veličanstveni Sassoloungo massiv (3181m).
Jos jednom highspeed spust, fantastičan i napokon suh single trail do cilja!
Markus u cilju čeka već 40 minuta, Armin stiže dva minuta iza mene. Čestitamo jedni drugima, neko nam pruža bezalkoholo pivo, iz zvučnika se čuje dobro poznata pjesma iz djetinsva, “I need a Hero”. Nakratko, oči se pune suzama. Ne, nećemo biti djetinjasti! Idemo slaviti, dok nas drži adrenalin, dok nas umor nije oborio s nogu.
[box]
Pobjednik utrke Kolumbijac Leonardo Paez:
“Ovo je bila stvarno teška trka u kojoj su me usponi i hladnoća doveli do ruba odustajanja. Ali nakon što je postalo malo toplije kad sam se ugrijao, presretan sam završio trku”.
Trećeplasirani Massimo Debertolis:
“U 17 godina svoje karijere nisam vozio ovako napornu trku kao što je Hero. Čestitam organizatoru na odabiru opravdanog naziva“.
Svjetski prvak austrijanac Alban Lakata sve do posljednjeg uspona na prevoj Duron je bio u duelu sa pobjednikom Kolumbijcem Paezom. Na posljednjim kilometrima imao je dva bušenja gume što ga je dovelo na deseto mjesto.
Među takmičarima bilo je i poznatih osoba, poput nekadašnjeg nogometaša Juventusa i Lazija Bruna Pasqualea, koji je trku završio sa vremenom 8:53'45.
Startna pozicija je koštala je 66 eura, a organizator se pobrinuo takmičarima uzvratiti vrijednom biciklističkom Gore majicom, peškirom i torbicom, a “finišeri” su dobili i Gore rukave. Sve to naravno u Sella Ronda Hero dizajnu. Nakon trke, uobičajeni gratis makaroni i piće. Organizacija je bila izuzetno dobra i za svaku pohvalu.
[/box]
TV reportažu o Sella Ronda Hero možete gledati 9. jula od 18:45 na Eurosport kanalu.
Tekst: Ervin Hastor
