Novembar, ili kako mu drugo ime kaže, studeni, mjesec je kad bi prije trebalo očekivati skijaški nego biciklistički vikend. U stvari, ima i treća varijanta, najgora, da sipi ona dosadna kiša pa da se čovjek u stanu osjeća poput zvijeri u zoološkom vrtu. Srećom, ne samo da nije bilo kiše već je nebo bilo bez oblačka, što se iz perspektive sarajevske magle na Alipašinom polju i temperature oko nule u sedam ujutro nije baš dalo naslutiti. Ali, nismo jednom tako, po magli ili kiši, krenuli put Hercegovine a vratili se preplanulih obraza.
Dakle, ekipa mala, tek jedan automobil sa četiri bicikla na krovu, u Jablanici domaćin Nermin i Ivo koji je došao iz Mostara, drndanje autom preko Sovićkih vrata i onog besmislenog komadića makadama i onda prostranstvo visoravni i prekrasan pogled s jedne strane na Čvrsnicu s druge na Vran planinu. Startujemo prilično rano za ovo doba godine, malo iza devet sati ispred motela Hajdučke vrleti na Blidinju. Dok se pripremamo zima se polako uvlači u kosti jer temperatura je oko dva stepena iznad nule, ali sunce i nebo bez oblačka obećava. Srećom, nema vjetra.
I onda vožnja. Čudno je to kad čovjek sjedne na bicikl i krene ništa mu više ne smeta, pa tako ni jutarnja studen. U stvari, kako smo odmicali uzbrdo, studen je polako nestajala a tjerani okretajima pedala mi smo se sve više zagrijavali i skidali sloj po sloj odjeće. Na kraju, kroz smijeh smo konstatovali da u novembru, dakle “studenom”, neki voze u majicama kratkih rukava.
Tura oko Ljubuše je vrlo čudna. Tu je nemoguće popeti se biciklom na sam vrh planine, pogotovo ne bi bilo moguće spustiti se po kamenjaru i stjenčugama, ali je zato bezbroj malih uspona, prelazak preko prijevoja, pa drugo, trećeg… Tura u stvari spada u “XC classic”, a po konačnim podacima, sa nekih 60-tak kilometara i blizu 1.400 metara visinskog uspona, uz prilično tešku podlogu spada u ne baš tako lagane ture. Prije bismo je svrstali u teže, ali i to je individualno.
Međutim koliko god individualno bilo poimanje ture, jedinstvena ocjena je da je bila pravi pogodak i fantastična za ovo doba godine. Ne bismo je rado radili ljeti jer mora da je pakleno vruće, problem novembra je kratak dan pa nema baš previše prostora za zastajkivanje i pauze. Istina, nismo propustili prelijepu nekropolu stećaka kraj puta ili spomenik Divi Grabovici koji je, u stvari svetište vjernika.
Legenda kaže da je Diva bila prelijepa kći Luke Grabovca, kmeta Arslanage Zukića iz sela Rumboka u ramskoj nahiji koja je zapela za oko bogatom Tahir-begu Kopčiću, sinu silnog bega Džafer-bega, gosporada Rame, Duvna, Uskoplja i Kupresa. Uzalud je Tahir-beg svakodnevno dolazio na mjesto gdje prelijepa Diva napaja stoku, nudio zlato i šorvane, svilu i kadifu, Diva je bila ustrajna u svojoj vjeri i odbijala da i po cijenu smrti pođe za Tahir-bega. Kako to obično biva, presudila je sablja, Diva je smrtno stradala a u osveti i Tahir-beg, ostala je samo legenda i brozani spomenik koji danas hodočaste vjernici.
Mi se nismo dugo zadržavali brojeći krunice i sitnice kraj njenih nogu već smo krenuli dalje. Sve novi i novi kilometri. Kraško kamenje se bjelasalo na suncu, a na ovim visinama kao da je zrak nešto rjeđi, nema izmaglice, pa je vidljivost još veća. Na prijevoju gdje smo trebali preći na drugu stranu planine i polako krenuti nazad brojčanik je pokazivao 25 kilometara i nekih 700 metara uspona. Dakle, imamo još toliko.
I onda se ponovo dokazalo ono pravilo da nam nekako najteže padaju ture koje idu “talasasto”, dakle gdje nema onog osvajanja vrha nakon kojeg se čovjek psihički spremi za spust. Ovdje usponu nikad kraja, naročito u dijelu kad se uđe u šumu. Put beznadežno vijuga konstantno uzbrdo a sunce je već sasvim nisko. I temperatura je niža, moral pada ali mic po mic nekako dođosmo do posljednjeg prijevoja. Spust odatle je bio sa mislima o toploj kafici kraj kamina u obližnjem motelu što naravno nismo propustili. Nakon toga povratak kući uz komentar kako će se večeras slatko spavati.
Tekst i foto: Emir Vučijak
