Iako u Bosni i Hercegovini postoji dosta mjesta sa istim nazivima, u ovom slučaju postoji jedna mala kvaka u kojoj se krije razlika. Naime, većina ljudi zna da u BiH postoji planina Bjelašnica, ali vrlo malo ljudi zna da u BiH postoji i planina Bjelasnica. Da, Bjelasnica, nisam izostavio kvaku, kako mi to obično radimo u ovoj eri računara, što je i mene prevarilo dok sam gledao naziv na topo karti i pomislio, pa vidi postoji još jedna Bjelašnica.
Iako ima „poznato“ ime ova planina je dosta nepoznata među brdskim biciklistima, pa smo tako svi ostali zapanjeni kada smo prošle zime, iz okoline Stoca, ugledali njene bijele vrhove i niko nije znao o kojoj planini se radi.
Tada je i skovan plan da odvezemo ovu turu, a naravno cilj je bio najviši vrh, Velika Bjelasnica (1867 m.n.m.). Odmah sam krenuo tražiti puteve prema vrhu i planirati sa koje strane da se popnem, pri tome pažljivo analizirajući karte, satelitske snimke i fotografije koje ljudi postavljaju na google earth.
Gledajući GE, na samom vrhu odmah sam primjetio postavljenu sliku naslova: „The view from Velika Bjelasnica“. Otvaram je, ali već znam o kome se radi jer sam pregledao bezbroj njegovih slika postavljenih po planinama širom balkana. To je naravno „Velebit“ čovjek koga ne treba posebno predstavljati među brdskim biciklistima.
Pratim „plave mrvice“ koje je ostavio na GE i vidim da je krenuo iz Gacka, ali put koji je pratio ne ide do vrha, pa se odlučujem na drugu varijantu uspona, koja kreće iz Nevesinja preko rijeke Zalomke i dolazi u gustu šumu podno kamenitih vrhova.
Ovaj put je dugačak nekih 30-tak kilometara, u početku asfaltni nekih 7km a kasnije dobro utaban makadam koji prolazi pored nekoliko sela pa opskrba vodom nije problem.
Na vožnju sam krenuo 23.06. u pratnji mog dobrog prijatelja koji je inače početnik u brdskom biciklizmu ali je bez problema izdržao cijelu turu. Do posljednjeg sela, koje se nalazi podno same planine, dolazimo bez većih problema usput se diveći zelenim pašnjacima, pa imamo osjećaj da nismo u hercegovini. Od sela vodi šumski put, pa odatle sporije napredujemo, što zbog nagiba puta a dijelom i zbog divljih jagoda zbog kojih svako malo zastajkujemo.
Nakon 4km, dolazimo podno vrhova gdje prestaje šuma ali i put, pa ostavljamo bicikla i krećemo da planinarimo. U početku se malo teže probijamo kroz šumu zbog polomljenih grana i zaraslog šiblja, ali na svu sreću brzo izlazimo na čistinu i taman kada nam je ponestajalo vode nailazimo na lijepo ozidanu čatrnju, izgrađenu davne 1970. godine kako stoji u natpisu. Tu pravimo pauzu i uživamo u ledeno hladnoj vodi koju jedva uspijevamo zahvatiti sa bočicom i kamenim „utegom“.
Nakon pauze krećemo, i za nekih 40-tak minuta smo na vrhu sa kojeg se pruža fenomenalan pogled, pa čak mogu reći i jedan od ljepših pogleda koje sam imao priliku vidjeti.
Nažalost zbog jakog vjetra i nedostatka vremena, na vrhu se ne zadržavamo dugo nego krećemo nazad sad već „utabanom“ stazom kroz šumu, gdje bez problema nalazimo bicikla i počinjemo spust prema Šipačnom, selu koje se nalazi podno same planine. Tu svraćamo da obnovimo zalihe vode, a ljubazni domaćini nas počastiše i domaćim sokom od zove, što je pravo osvježenje u ovim ljetnim danima. Iako u povratku nije sve nizbrdo, brzo dolazimo do Nevesinja i uspješno završavamo još jednu avanturu po našoj lijepoj zemlji koja ima toliko planina da im se ne može dati toliko različitih imena.
Tekst i foto: Đani Rahimić
