Dogovor za ovu biciklističku turu utanačio sam sa mojim prijateljem Nedžadom još prošle godine, s tim da konačan itinerer i detaljan plan puta utvrdimo pred polazak, okvirno određen na sredinu sedmog mjeseca.Kao i obično, proveo sam stotine sati pregledajući Google earth, Via Michelin i razne druge karte, s ciljem da pronađem rutu na kojoj ćemo proći najinteresantnije i najljepše predjele od Bleda do Bodenskog jezera, uz obavezu da tih, približno 600 km puta, „upakujem“ u pet dana, koliko smo,ograničeni poslovnim i porodičnim obavezama, imali na raspolaganju.Budući da planirana ruta presjeca Alpe od jugoistoka ka sjevorozapadu, prolazeći kroz Slovenačke, Italijanske i Austrijske planinske lance sa cestovnim prevojima visokim i preko 1700 metara, odmah smo odlučili da na par kraćih dionica koristimo željeznički prevoz.
I tako, osvanuo je i taj dugo očekivani dan našeg polaska. Bicikla su nabačena na krovne nosače Nedžadovog auta u poslijepodnevnim satima na Ilidži, da bismo prema planu, uz prethodno rezervisano prenoćište, na Bled stigli sat prije ponoći.
Prvi dan: Bled-Kranjska Gora-Tarvisio-Hermagor
Nakon buđenja i obilnog doručka u Vili „Bojana“ ostavljamo vozilo na pakiralištu, montiramo bisage i torbe na bicikla i u oblačno, svježe jutro spuštamo se do stotinjak metara udaljene obale Bledskog jezera, kako bi smo fotografisali start našeg putovanja.
Vozimo pored samog jezera a zatim se put odvaja prema selu Spodnje Gorje i dalje, prema Jesenicama. Već na samom početku uživamo u ljepoti krajolika, sa mnogu ukusa i ljubavi uređenim seoskim kućama, na kojim sa svakog prozora, balkona ili terase padaju slapovi raznobojnog cvijeća.
U prvi mah, impresoniran idiličnim skladom prirode i čovjekove kreativnosti u ostvarenju ideala ljepote životnog prostora, počeo sam fotografisati skoro svaku kuću ili krajolik, i ubrzo odustao.Već tada, a posebno na kraju puta, sa žaljenjem sam konstatovao, da ni fotografije, bez obzira koliko ih snimimo, niti tekst putopisa, ne mogu drugima prenijeti ono što smo Nedžad i ja vidjeli i doživjeli. Kako nekom ko sjedi u stanu dočarati ljepotu vožnje u sunčano ljetno jutro, biciklističkom stazom probijenom kroz gustu crnogoričnu šumu okruženu planinskim livadama, dok uz neprekidni pjev ptica, punim plućima udišete svježi miris jela i smrča?
Stoga, u nastavku putopisa ograničiću se na kratke opise događaja, uz neophodne geografske i druge podatke, sa nadom da će fotografije sa tekstom biti najbolja dopuna putopisa.
Rijeka Radovna na putu između Bleda i Jesenica
Staze i predjeli od Bleda preko Mojstrane, Kranjske Gore, Podkorena i Rateče.
Sve do izlaska iz Jesenica koristili smo lokalne ceste a u nastavku putovanja, uz par prekida, uživamo u vožnji biciklističkom stazom koja vijuga uz kristalno bistru Savu Dolinjku.Još u prijepodnevnim satima oblaci se razilaze i od tog prvog dana do kraja petodnevnog putovanja, pratiće nas vedro i ugodno vrijeme bez kapi kiše i previsokih temperatura. Nakon osvježenja u kolesarskom odmorišću i užine u Kranjskoj Gori, nastavljamo stazom koja se blago uspinje do prevoja na Slovenačko-Italijanskoj granici, iza mjesta Rateče. Od granice, asfaltirana staza široka skoro četiri metra, neprekidno se spušta nekadašnjom trasom uskotračne željeznice sve do najbližeg Italijanskog grada Tarvisia.U susret nam dolaze desetine biciklista, dok nas dvojica, skoro bez okretaja pedala, uživamo u spustu kroz sjenoviti tunel guste crnogorične šume.
Spust prema Tarvisiu
Kod željezničke stanice Tarvisio, u nedostatku putokaza, konsultujemo starijeg biciklistu s kojim komuniciramo na maternjim jezicima. Naime, Toni je Koruški Slovenac i ponudio se da nas isprati do skretanja za Hermagor u Austriji, gdje smo rezervisali prenoćište.Nažalost, i ovog puta se tačnom pokazala izreka kako je put u pakao često popločan dobrim namjerama. I pored mog upozorenja da na raskrsnici skreneme lijevo, na zapad, Toni je insistirao da produžimo pravo kroz grad Arnoldstein, na što smo nevoljko i sumnjičavo, pristali.
Nije mi bilo krivo što smo pedalirali 7-8 km više nego smo trebali, već zbog činjenice da smo tu relaciju vozili po nezanimljivoj magistralnoj cesti sa veoma gustim saobraćajem. Na kraju smo se ipak dohvatili biciklističke staze koja ide tik pored, kao suza bistre, rijeke Gail i u ostatku puta uživali u impresivnom krajoliku oko jezera Presseger, okruženog sportskim terenima i prelijepim vilama . Ciklokompjuter je pokazao tačno 101 km, kada smo na kraju prvog dana puta stigli pred naš pansion u selu Obervellach, nekoliko kilometara pred Hermagorom.
Biciklistički most na rijeci Gail i staza između rijeke i željezničke pruge.
Drugi dan: Hermagor-Lienz-Sillian-San Candido
Iz pansiona krećemo nešto poslije sedam ujutro i nakon kraće dionice uz rijeku Gail, skrećemo preko mosta u grad Hermagor.Tu nas dočekuje prilično intezivan uspon gradskim ulicama ali već nakon par kilometara skrećemo na biciklističku stazu koja vijuga kroz alpsku dolinu završavajući se u gradiću Weissbriach, odakle počinje strmi uspon na prevoj Kreuzberg visok 1074 m. To što smo obilno doručkovali a i činjenica da je sunce već visoko odskočilo, nije nam baš išlo u prilog, pa smo do vrha prevoja, naša prilično natovarena bicikla, uglavnom gurali. Uslijedio je spust prema prostranoj dolini rijeke Drave i već u Bruggenu uključujemo se na popularnu biciklističku rutu-Drauradweg koja nas uz Dravu vodi prelijepim krajolicima sve do grada Lienza.
Vožnja od Hermagora ka Weissbriachu
Spust u dolinu Drave
Biciklistička staza dolinom Drave-Drauradweg
Drava u Lienzu
Ponovo na bicikla u Sillianu
Vozimo prema San Candidu
Prema planu, u Lienzu ručamo i hvatamo voz za Sillian, pogranični Austrijski grad prema Italiji. Na stanici je zajedno s nama najmanje pedeset biciklista koji se vraćaju u San Candido, odakle su tog jutra, uživali u vožnji prekrasnom dolinom Drave do Lienza.Nakon polusatne vožnje iskrcavamo se u Sillianu i nastavljamo biciklističkom stazom prema dvadesetak kilometara udaljenom San Candidu ili kako ga Austrijanci zovu, Inichenu, Italijanskom planinskom izletištu koje leži na 1200 metara iznad mora, okruženo monumentalnim planinskim vrhovima Dolomita, visokim preko 3000 metara, ispod kojih izvire rijeka Drava. Nakon što smo se smjestili u pansion, izlazimo na večeru i obilazak grada koji to veče vrvi od turista. Centralna gradska ulica zakrčena je šetačima, kafanskim stolovima, imrovizovanim pozornicama na kojim nastupaju muzičari za svačiji ukus:od rocka do lokalnog folka. Ostavljamo ovu urnebesnu proslavu i idemo na spavanje, siguran sam, znatno ranije nego što bi to Nedžad želio.
Treći dan: San Candido- Brunico- Fortezza- Brenero-Innsbruck
U sunčano nedjeljno jutro, laganom vožnjom prolazimo one iste ulice od sinoć, sad uređene, očišćene i puste, tako da čovjek pomisli da to nije taj isti grad. Još desetak kilometara vozimo po prostranoj visoravni prema gradu Dobiaccu i ubrzo pronalazimo biciklističku stazu koja nas vodi prema Brunicu i dalje, dolinom rijeke Rienze, na magistralni pravac Bolzano-Bressanone-Brennero- Innsbruck.
SanCandido / Inichen ujutro, na odlasku.
Slikovne impresije sa puta od San Candida do Fortezze
Fascinantna ljepota prirode, sela i gradova koje prolazimo, ne daju se opisati. Budući da su svi epiteti izlizani i potrošeni, najbolje je pogledati fotografije, premda su i one samo skromni posrednik u prenošenju viđenog.
U poslijepodnevnim satima stigli smo na željezničku stanicu Fortezza, odakle svakih pola sata polazi voz na planinski prevoj i nekadašnji granični prelaz prema Austriji,Brennero.Nakon nešto više od pola sata vožnje, u restoranu stanice Brennero odmaramo desetak minuta uz osvježenje i započinjemo spust prema Innsbrucku, ovog puta cestom, jer biciklistička staza na ovoj dionici ne postoji. Međutim, to ne predstavlja sigurnosni problem, s obzirom da su vozači nevjerovatno pažljivi i obzirni prema biciklistima. Ne sjećam se da su nam se vozila ijednom približila na manje od metar i po.Na ovom dijelu puta koji ide visoko iznad dubokog, šumovitog klanca rijeke Brenner, uživali smo u prekrasnim predjelima južnog Tirola, provezli bicikla kroz glavnu ulicu fascinantnog gradića Matrei am Brenner u kojem su fasade gotovo svih kuća ukrašene freskama sa sakralnim ili istorijskim motivima. Nakon dugog i prilično strmog spusta, već iz daleka, ugledali smo simbol grada, olimpijsku skakaonicu koja dominira nad prostranom dolinom rijeke Inn u kojoj se smjestio Innsbruck, cilj tog trećeg dana putovanja.
Grad Matrei am Brenner
Sa puta od Brennera do Innsbrucka
Panorama Innsbrucka iz pravca Brennera
U ovaj glavni grad pokrajine Tirol, domaćin dvaju zimskih olimpijada, stižemo pri zalasku sunca, nakon 110 km pedaliranja i odmah tražima Banhof-željezničku stanicu kako bismo rezervisali kartu za sutrašnji planirani prevoz od grada Landecka do Bregenza. Nedžad je i taj, kao i posao oko pronalaska smještaja riješio brzo i uspješno, tako da smo bicikla prevezli tik preko ulice i smjestili se u Hotelu „Ibis“.Nakon večere, umoran od vožnje i gomile utisaka, vratio sam se u sobu, dok je moj saputnik, sve do ponoći nastavio s razgledanjem grada .
Četvrti dan: Innsbruck-Landeck-Bregenz-Horbranz
Prema planu za ovaj dan vozićemo uz rijeku Inn nekih osamdeset kilometara do Landecka, odakle smo rezervisali kartu za prevoz željeznicom do Bregenza. Odmah po izlasku iz grada uključujemo se na biciklističku stazu, koja prvih tridesetak kilometara ide između brze ceste i rijeke Inn, prilično nezanimljivim krajolikom.
Krajolici uz rijeku Inn
Kad se prostrana dolina Inna stiješnjenja visokim planinama suzila, ponovo smo uživali u tipičnim krajolicima Tirola, dok je biciklistička staza vijugala uz rijeku, u par navrata prelazeći sa jedne na drugu obalu.
U Landeck, lijepi gradić koji leži u uskoj dolini, u podnožju planinskog prevoja Arlberg visokog skoro 1.800 metara, stigli smo nešto prije 16 sati, tako da smo sat i po do polaska voza iskoristili za odmor, osvježenje i ručak u malom Italijanskom restoranu.
U vozu koji ide do Bregenza, posljednje stanice na obali Bodenskog jezera, upoznajemo Nijemca, koji se vraća sa biciklističkog putovanja dugog 2.200 km do Međugorja i nazad.U nastavku razgovora saznajemo da taj moj vršnjak, šezdesetogodišnjak, godišnje prelazi biciklom prosječno 8.000 km ! Tako smo, pri kraju našeg putovanja, izgubili sve iluzije da naša tura sa pređenih nešto manje od 500 km, zavređuje posebnu pažnju.
Nekoliko kilometara pred ciljem i dolazak na željezničku stanicu Landeck
Njemački biciklista (sa kacigom) i mi nakon izlaska iz voza u Bregenzu
Na željezničku stanicu u Bregenzu, najvećem Austrijskom gradu na obali Bodenskog jezera, stižemo kad je sunce već padalo ka zapadnom dijelu jezera. Vozimo uz samo obalu i plažu koja je još puna kupača, do nekoliko kilometara udaljenog pansiona kojeg smo prethodno rezervisali u Horbranzu, mjestu sa divnim pogledom na jezero, na uzvišenju uz samo granicu sa Njemačkom. Pred spavanje sjedimo na terasi pansiona uživajući u pogledu na Bodensee,obasjan posljedenjim zrakama dnevne svjetlosti.
Peti, posljednji dan: Horbranz-Lindau- Friedrichshafen-Meersburg
Budući da smo tog posljednjeg dana, putovanje završavali u Meersburgu, udaljenom šezdesetak kilometara od našeg pansiona, krenuli smo tek iza devet sati, nakon bogatog doručka, relaksirani i pripremljeni za laganu vožnju obalom Bodenskog jezera. Nakon kretkog spusta do obale, priključujemo se na stazu kojom nama u susret i u našem smjeru vozi rijeka biciklista, svih uzrasta, od 3 do 93 godine.Na samom startu već smo u Njemačkoj i na prilazu prelijepom gradu Lindauu koji leži na ostrvu povezan sa kopnom drumskim i željezničkim mostovima.
Lindau
Nakon razgledanja vjerovatno najljepšeg grada na Bodenskom jezeru, Lindaua, nastavljamo vožnju ka Friedrichshafenu, nadaleko poznatom po muzeju Zeppelin i najvećem sajmu biciklizma u Evropi, koji se tradicionalno održava svake godine početkom oktobra. Nažalost, tajming našeg putovanja se ne poklapa sa ovom manifestacijom koju bismo rado posjetili, pa nakon kraćeg zadržavanja vozimo dalje, ka Meersburgu.
Premda sam prije četiri godine, sa svojim bratićem vozio dvodnevnu turu oko Bodenskog jezera, doduše u suprotnom smjeru od sadašnjeg, u nekoliko navrata smo se udaljavali od staze, nepotrebno kružili i vozili duže nego je trebalo zbog nedostatka putokaza ili oznaka biciklističke staze. Ovo zaista ne liči na pedantne Nijemce, ali nam se ovog posljednjeg dana nekoliko puta desilo da nakon uredno obilježenih raskrsnica, odjednom naiđemo na raskršće sa tri pravca bez putokaza. No, gdje god da smo skrenuli, nismo bili lišeni zadovoljstva da uživamo u prekrasnim predjelima i pitoresknim gradićima uz obalu Bodenskog jezera.
I tako, kružeći desno, pravo i lijevo, oko dva popodne stigosmo na krajnju tačku naše biciklističke ture, Meersburg, stari gradić uz samu obalu jezera nad kojim dominira srednjevjekovni zamak. Budući da su riječi nemoćne da opišu ljepotu ovog mjesta, pokušajmo to sa nekoliko fotografija .
Meersburg
Preostalo je da na kraju našeg petodnevnog bicikliranja, uz osvježenje, prvo u restoranu a zatim i plivajući u Bodenskom jezeru, sumiramo utiske i sačekamo dolazak mog bratića koji će nas prevesti do njegovog grada, Oberndorfa, odakle sutra ujutro hvatamo voz za Sttutgart i dalje do Bleda.
Konobarica nas ljubazno fotografiše za uspomenu, a zatim idemo na kupanje u blizini luke kojim feriboti prevoze putnike i vozila od Meersburga do nekoliko kilometara udaljene Konstanze na drugoj strani jezera.
Nakon četiri i po dana u sedlu i pređenih tačno 454 km, ulazak u vodu Bodenskog jezera dočekali smo sa ogromnim zadovoljstvom i olakšanjem, ali mu se najviše obradovao dio tijela koji zbog pristojnosti neću imenovati.
Nedostaju prave riječi da u formi ovakvog, biciklističkog izvještaja, koje ponekad pretenciozno imenujem putopisom, opišem raznovrsnost i jačinu emocija koje me preplavljuju-ogromno zadovoljstvo, ispunjenost i zadivljenost ljepotama koje smo vidjeli i doživjeli. S druge strane, osjećam kako me iz prikrajka vreba sumnja, neizvjesnost i zebnja – da li je moguće ponoviti ovako lijepu biciklističku turu negdje drugdje ? Hoću li sa svojim godinama i reumatskim bolovima, koje sam tokom putovanja svakodnevnim uzimanjem tableta držao na podnošljivom nivou, biti sposoban i u narednih nekoliko sezona ponoviti nešto slično?
Bilo kako bilo, ostaje neizbrisiva uspomena na najljepše putovanje biciklom koje se da zamisliti. I na kraju, ne mogu a da ne kažem: moj saputnik Nedžad je najzaslužniji za ovaj nezaboravni doživljaj-bez njega se ne bih usudio poći na ovakav put. Čovjek koji u sekundi vuče prave poteze i svaku nepredviđenu situaciju razriješava promptno, služeći se odličnim Engleskim i solidnim Njemačkim jezikom, nikad iznerviran i zabrinut, uvijek raspoložen i za šalu i ozbiljan razgovor.
Ostaje mi da se nadam da ćemo iduće godine ponovo zajedno biciklirati. Teško da to može biti kao ova tura, ali načelni dogovor za narednu godinu smo već postigli .
Tekst: Esad Fejzagić
Fotografije: Nedžad Madžak i Esad Fejzagić
