Većinu biciklističkih tura pamtimo po nečemu karakterističnom: nekad je to fenomenalan pogled, nekad izvrstan spust, kupanje u kakvom jezeru na 1500 metara, sunce, vjetar… Ova tura bit će upamćena po brojci ukupnog uspona od 2.100 metara. Pokusao sam zamisliti da neko iz Neuma povuče ravnu liniju na vrh Bjelašnice… pa još malo iznad. E, toliko smo prešli kružeći po planinama oko Sarajeva.
Uistinu, teško je reći gdje smo to bili, pa je najbolji izraz “po planinama oko Sarajeva”. U jednom danu pređosmo tako Trebević, pa ravni dio Jahorine tamo ka Ravnoj planini, pa obronke Romanije, pa krajičak Ozrena… ali krenimo redom.
Na turu najavljenu kao tešku i preporučenu za iskusnije bicikliste pojavilo se mnogo novih lica. Divno, lijepo je da uvijek i iznova sa nama voze novi ljubitelji brdskog biciklizma. Među njima i jedna djevojka, Alma. Moram priznati da je djelovala neuvjerljivo, onako bez kacige, ruksaka, samo sa biciklom i bocom vode. Ali, Alma vozi sjajno, pregazila je Trebević kao od šale. Ipak, iskusniji biciklisti su je savjetovali da ubuduće nabavi kacigu i nešto od dodatne opreme. Nije isto, naime, otići asfaltom na Trebević ili Barice, i odmaknuti se 30-tak kilometara od najbližeg sela.
Asfalt je, nažalost, bio neizbježan na početku naše ture. Trebević smo savladali malo jačim ritmom i krenuli ka Jahorini, a ubrzo se odvojili lijevo na makadamski put koji vodi ka Ravnoj planini. Iskustva tura koje crtamo po GoogleEarthu kažu da ono što se za računarom zamisli nije baš uvijek izvodljivo u prirodi. Single trail ka izvoru Miljacke možda i postoji, ali definitivno je zarastao u šumu uopšte nije vozljiv. Dakle, prvi problem. Novajlije u grupi nas čudno gledaju jer djelujemo malo izgubljeno i pokušavamo donijeti pravu odluku kuda dalje. Odnekud se pojavljuje žuti kombi i ljubazni vlasnik nam objašnjava kako nikako ne možemo prema Palama, jedina opcija je da produžimo preko Ravne planine ka Podgrabu. Hm, hm, to je dodatnih 20-30 kilometara na turu koja će, kako je planirano, imati gotovo stotinjak. Odlučujemo da ipak malo istražujemo jer topografska karta kaže da se ispred nas nalazi plato, ispod njega litice, ali pod šumom a gdje je šuma tu planinari nekako provuku stazicu, i eto sretnog rješenja.
No, ponovo zastajkujemo, ovaj put zbog pucanja gume. Nažalost, to se desilo Almi koja nema pumpu a baš u tom momentu je ostala nekako na začelju kolone. Iskusni Ozy se vraća, pomaže i tu se naši novi prijatelji ipak odlučuju na sigurniju varijantu povratka istim putem. Pametna odluka, s obzirom da je pred nama još 60-tak kilometara puta koji tek treba otkriti, ali i nauk za ubuduće da se bez kacige, rezervne gume, pumpe i alata ipak ne kreće na ozbiljniju turu.
Dok čekamo Ozyja, ponovo se ukazuje žuti kombi, iznenađen što nas vidi na putu upravo suprotnom od onog što nam je pokazao. Kad smo mu saopštili da ipak namjeravamo ka Palama, uvjerava nas da su dole litice i da nikako ne možemo sići. Doduše, možda Boro, lokalni domaćin, zna malo bolje te planinarske stazice pa nam savjetuje da ga potražimo. I baš u tom trenutku makadamom juri Golf, dvojka naravno, u njemu Boro. Zastajkuje, pozdravljamo se, objašnjava da ima planinarska staza, kad izbijemo na čistinu lijevo kraj “kontejnera” tj. nekakve kućice i dalje da slijedimo markaciju. Na naše pitanje je li prohodno, može li se voziti, šaljivo odgovara da bicikle možemo i nositi, bit će i toga, ali pješaci idu. A kad mogu pješaci sve nam nešto miriše na dobar single trail.
Poljana na koju izbijamo je prekrasna. Sjećam se da je nekad ovdje bio planinarski dom u koji sam dolazio još kao student, u nekom “bivšem životu” kad većina mojih današnjih prijatelja s bicikla nije bila ni rođena. Jednom je bilo tako hladno u spavaoni u kojoj se nije ložilo da se preko noći smrznula voda u tegli što je ostala kraj prozora. Bilo je i drugih doživljaja, mnogo ljepših, u što naravno spada i šetnja do Bijelih stijena. Na poljani zatičemo i putokaz koji je nevrijeme oborilo, ali postavljen je na običnu nepremazanu gredu koja je naprosto istruhla. Nekako ga dižemo i učvršćujemo kamenjem, da posluži svrsi.
Međutim, putokaz nas ne šalje stazom koju je spomenuo Boro. Vjerujući više domaćinu nego nekom ko je radio “projekat označavanja”, ipak slijedimo stazicu kraj kontejnera i otkrivamo da je to u stvari divna planinska staza. Ubrzo stižemo do Bijelih stijena sa kojih puca fantastičan pogled na dolinu, i Crvene stijene na Romaniji nasuprot nama. Upravo tamo smo se zaputili, ali prije toga valja naći stazicu do Pala.
Single trail, ili planinska pješačka staza kroz šumu je nešto najljepše što istinski ljubitelj brdskog biciklizma doživi. Dobro, neke sekcije jesu opasne i samo hrabri i vješti se odlučuju da ih voze. Ali zaneseni vijugavim puteljkom grabimo oduševljeni nizbrdo. Nažalost, jedan član naše ekipe ima blagu mučninu, malo zaostaje, ili je preforsirao tempo uz Trebević ili naprosto ima loš dan, pa ga iskusniji sačekuju kako se ne bi izgubio šumi. Ostali grabe naprijed, kroz šumu, preko visoke trave, ponovo kroz šumu a stazica je, nakon prvih gudura, itekako vozljiva i sama “nosi”.
U jednom trenutku tri člana grupe su se toliko uživjela da više nisu pratili markaciju već prirodni slijed puteljaka, u stvari vlaku kojom šumari izvlače drva. Očito je da su njome izvučeni mnogi kubici šume jer je čista, prohodna i fenomenalna za vožnju. Odlučujemo da i mi ostali napustimo markaciju i avanturu dodatno pojačamo vožnjom kroz nepoznatu šumu, logicirajući da su šumari svakako debla morali izvlačiti ka cesti u kotlini. I to je bio “potez dana”. Vlaka se kasnije račvala na dvije, pa na još dvije, pa na bezbroj mogućih stazica, a sve vode nizbrdo. Istina, zbog kiše zemlja, tzv. “crvenica”, je bila veoma blatnjava pa je bilo zabijanja točkom do diskova, što je samo izazvalo salve smijeha.
U jednom trenutku sam pomislio kako za ovakve staze u Alpama naplaćuju 20 EUR-a dnevno, tačnije za lift koji bicikliste izvlači na vrh brda, da bi uživali u ovakvim spustovima. A mi toga imamo besplatno, i bezbroj.
Na kraju svi sretno stižemo u “civilizaciju” odakle slijedi novi dio, put prema obroncima Romanije. Pošto je dan već uveliko odmicao, umor se počeo javljati a dodatno su ga “stimulisali” dugački usponi kojima se nije nazirao kraj. Redali su se kilometri i kilometri, sunce polako kretalo ka zapadu, neke stazice nacrtane po GoogleEarthu smo, naravno, promašili pa je bilo istraživanja, vraćanja ili dodavanja bicikla preko ograde usred šume (uvijek mi je nevjerovatno zašto ljudi ograđuju bodljikavom žicom parcele usred šume kojom je gotovo nemoguće kretanje).
Kad smo konačno napravili pravu pauzu za objed i ugledali Trebević, negdje u daljini, gotovo nestvarno je izgledalo da smo jutros bili tamo. S obzirom da je dan poprilično skratio, već se nerealnim činila prvobitna ideja da se prebacimo na Visojevicu i nekako spustimo u Vogošću. Stoga odlučujemo da turu skratimo i nekako se dohvatimo Sarajeva. Plan je da po nacrtanom tracku dođemo do Kadinog sela, a onda donesemo konačnu odluku.
Međutim, puput djeteta koje šetajući u parku odluta za kakvom mačkom, tako smo i mi, ugledavši jednu fenomenalnu zemljanu stazu, odlučili da napustimo sigurniji makadamski put i provjermo gdje staza vodi. U prilog jednoglasnoj odluci išla je i činjenica da put vodi uzbrdo, a stazica nizbrdo. I to je bio drugi “pogodak dana” jer je trail bio sjajan, a još veće iznenađenje smo doživjeli kad smo izbili na prekrasnu travnatu livadu. Spust po njoj je bio praćen povicima “Juuuuhuuuu”, onako poput kaubojskih goniča kad natjeruju goveda jašući na konjima. Pri tome, teško je reći je li ljepši pogled bio na prostranu dolinu ispred nas uokvirenu Trebevićem, Jahorinom, Romanijom… ili na Crvene stijene iza naših leđa. Preko livada stigosmo u Mokro.
Odatle više dileme nije bilo, pravac Sarajevo. No, kako ne volimo voziti magistralom okrećemo starim putem preko Sumbulovca ka Hreši. Tu smo doživjeli zbilja nevjerovatan događaj: dok stojimo kraj puta zalijeće se bijeli Golf, trubi i umjesto da prođe kraj grupe biciklista onako bezobrazno udara branikom Borisa u zadnji točak. Na sreću bez ozljeda, a ljudi iz obližnje kafane komentarišu “Vidi budale”. Na sreću, nisu svi takvi, ima i dobrih ljudi poput majke i kćerke što su brale šljive kraj ceste pa nas, kad su vidjeli na našim licima da smo iscrpljeni, počastiše. “Uzmite, ionako ne valjaju” reče starija, što je izazvalo salve smijeha.
I u tom smijehu, umornih koljena, nekako se popesmo do Hreše, odatle, nizbrdo, nizbrdo… do lijepog Sarajeva. Osamdesetak kilometara i 2.100 metara visinskog uspona. Mašala!
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
