Kada je Ivan poslao mejl sa jednostavnim tekstom: “Šta mislite da za vikend skoknemo na Jadran” u roku od deset minuta dobio je šest potvrdnih odgovora. Odluka je bila jednoglasna, uglavnom kratkim “Da, idem” jer u nedostatku zime i snijega nema druge nego uzjahati svoj bicikl. Nema veze što je tek prva polovica januara. Onda je Ozrenko planirao, crtao mape i ubjeđivao nas da je pronašao sjajnu stazicu do neke kapelice, istina bit će i malo guranja bicikla uzbrdo, ali obećava sjajan spust. “Ma, crtaj sta hoćeš, važno je da vozimo”, glasile su poruke. I tako petak popodne, pakovanje u kombi, usput kupimo Đanija, mostarca, i pravac Ivanova vikendica u Omišu.
A onda se još jednom pokazalo da nam svima zbilja nedostaje tako malo pa da zaboravimo na surovu stvarnost, besmislenu politiku, grozno ekonomsko stanje u zemlji… Uz priče i teme čiji je raspon išao od tehnike gradnje mostova u tursko doba do softvera na android telefonima, viceve i naravno zadirkivanja, šalu i smijeh, višesatno klackanje kombijem je prošlo neosjetno. I onda miris mora. Ima li išta ljepše od tog osjećaja nakon sarajevske magle. To što je u kući bilo hladnije nego na terasi gotovo je nevažno jer sve je ljepše od gradskog smoga.
Kao i obično, jutarnji doručak, brzinska kafica i konačno pedala. Vozimo pješčanom plažom prvi kilometar a onda slijedi uspon. Slijedimo kanjon Cetine, onako zelene i duboke ali ubrzo rijeka ostaje u podnožju a mi se serpentinama penjemo ka zabačenim selima u zaleđu. Plan je dostići kapelicu na vrhu jednog od visova.
Nekad je Omiš bio poznat po gusarima koji su harali ovim krajem, a nakon poduhvata vješto se sklanjali u kanjon Cetine. Sigurno su imali osmatračnice na ovim kamenitim stijenama koje se izdižu gotovo okomito iznad grada. Pa, ako su dolazili tu da osmatraju, valjda možemo i mi biciklima. Google kaže da postoji stazica kojom se poslije možemo spustiti, ali ne vidi se baš najbolje kuda treba uzbrdo.
Lokalni mještanin vrti glavom na našu ideju da gore idemo s biciklima. Već nakon prvih par stotina metara postalo je jasno i zašto. Naime, planinarska stazica, iako odlično označena, teška je za hodanje i dobro opremljenom planinaru, a kamoli za nošenje bicikla. Da nevolja bude veća, Oziju se javio bol u leđima. I onda glasanje. “Ko je za to da idemo uzbrdo” – postavlja pitanje Tarik. “Ja” začuje se samo jedan glas, a ostali svi šute. “Dobro, idemo gore” slijedi odluka. Hahahaha, toliko o demokratiji. U stvarnosti, svi smo željni avanture i nekako nismo naučili podviti rep i odabrati lakši put.
Metar po metar, kamen po kamen, popeli smo se na vrh. I zbilja, vrijedilo je svake graške znoja. Pogled je fenomenalan, vratolomna stazica s druge strane djeluje toliko primamljivo da pauzu skraćujemo samo na brzi sendvič. Ne stižemo čak ni uraditi tradicionalnu grupnu fotografiju. A onda spust…
Naravno, pun adrenalina pa je neko prokomentarisao da je Schumacher trebao odabrati ovo a ne skijanje. Vožnja rubom litice ipak djeluje opasnije na fotografijama nego kad sjediš na biciklu, ili je to subjektivni osjećaj, ali sve protiče bez problema. Čak niti jedan kvar ni puknuta guma. Nakon takvog spusta kafica ili čašica vina na rivi dobro dođe.
Sutradan, tradicionalno, odlazak do Splita, uspon na Marijan, spust labirintom stazica za trim i jogging i ono iznenađenje jer već nekoliko godina ga posjećujemo i svaki put se spustimo drugom stazicom. Jednom ćemo valjda i mi imati gradske vlasti koji će od Trebevića koji je deset puta ljepši, napraviti mjesto poput ovoga.
Za kraj, još jedna poslastica. Karting utrka koju Ozrenko zbog bolova u leđima propušta. Prvo vozimo kvalifikacije a onda po tri dvije grupe. Naravno, i ovdje narušavamo pravila jer niko ne poštuje plavu zastavicu da propusti onog iza sebe već slijedi guranje na stazi, preticanje u krivinama, borba za svaku sekundu. Na kraju je momak što pravi red na stazi jednostavno smotao zastavicu i pustio nas da uživamo. Poredak i nije toliko bitan, ali treba reći da je Damir naprosto letio stazom, a da ga Tarik, duplo teži, uz svu vještinu nije uspijevao stići pa je uživao u naguravanju s Mersadom.
I onda povratak kući. Vozimo autoputem do granice BiH, potom nas Đani vodi nekim kraticama, putem širokim dva metra, pokazuje mostove na Trebižatu i najavljuje skoro otvaranje te sekcije bh. autoputa čime će se dodatno skratiti i ubrzati put do mora. Eh, da ga kojim slučajem imamo kroz cijelu BiH kako bi lijepo bilo češće pobjeći iz ove magle.
Tekst i foto: Emir Vučijak
