Iako ima „zvučno“ ime, planina Sniježnica, sa svojih 1263 metra nadmorske visine i nije tako često pokrivena snijegom, pa nije jasno otkuda joj takvo ime. Omeđena Kruševačkim potokom s jedne i mjestom Dabrica s druge strane, ova planina nudi zaista predivan pogled na Velež, Visočicu, Crvanj, Zelengoru, Bjelasnicu i najbliži joj Hrgud, koji sa ove strane i ne izgleda tako velik.
Na vožnju smo krenuli 30.03.2014. prvi dan ljetnog računanja vremena kako bismo imali sat vremena više da uživamo. Autom dolazimo do Dabrice odakle polazi makadamski uspon prema planini. Dabrica je između ostalog poznata po velikom broju izvora pa koristimo priliku da dopunimo naše boce, te pravimo kratke pauze. Usput srećemo nekoliko mještana koji nas u čudu posmatraju, a jedan od njih zaustavlja svoje auto i propituje nas kuda smo pošli i odakle idemo.
Sve nam je to simpatično i navikli smo na takve reakcije ljudi, međutim naš radoznali sagovornik se nakon pet minuta vraća u policijskoj uniformi, nakon što je otišao do kuće i presvukao se, i kaže: „Momci izvinite, ali ja vas moram legitimisati“. Mi se u čudu zagledašmo i obojica kažemo da nemamo kod sebe lične dokumente, jer smo sve ostavili u autu, pa policajac pristaje da mu usmeno kažemo lične podatke. Na kraju nam je dao i nekih korisnih informacija o planini, pa nam ovaj susret i nije ostao u lošem sjećanju iako smo bili prilično iznenađeni ovim „legitimisanjem“. U čuđenju nam je brzo prošao uspon lošim makadamskim putem posutim krupnim kamenjem koji nasreću nije bio ni dugačak.
Nakon savladanog prvog uspona dolazimo na prostrani plato sa kojeg se vidi najviši vrh, ali i šira okolina, pa uživamo u pogledu i novim vidicima.
Na platou primjećujemo ogromne stijene tako ravne kao da su „izlivene“ pa ne možemo da odolimo da se po njima ne provozamo.
Nakon malo „ludiranja“ nastavljamo put prema vrhu, gdje dobro utabani put blagog nagiba prerasta u vlaku pa smo pri samom vrhu prinuđeni da guramo bicikla, što se isplati jer je zagarantovan odličan spust.
Na kraju malo razočarenje, put – vlaka, ne vodi do samog vrha, nego nekih 50-tak metara ispod, pa ostavljamo bicikla i malo „planinarimo“ do vrha, gdje se pred nama otvara prelijepi pogled, ali i prava mala umjetnička djela prirode nastala u kamenu.
Na vrhu nalazimo i malo snijega, čime planina opravdava svoje ime, dok smo ostatak pronašli u bijelim vodamanabujalog potoka koji se strmoglavo spušta niz kamene padine.
Na kraju nam je ipak nedostajalo vremena da sve obiđemo, pa smo rezervisali još jedan vikend za posjetu ovoj „anonimnoj“ ali prelijepoj planini.
Tekst i foto: Đani Rahimić
