Svake godine članovi Udruženja brdskih biciklista iz Sarajeva organizuju po jednu ekspediciju, turu koja obilježi godinu. Nakon Alpa i prelaska preko Dolomita, krstarenja po Crnoj Gori, Makedoniji ili avanture na rumunskom Moldovanu, ove godine izbor je pao na višednevni obilazak četiri velika vrha Balkana: Midžor u Srbiji (2.168 m), Musalu u Bugarskoj (2.925 m), Golem Korab u Makedoniji (2.764 m) i Mytikas u Grčkoj (2.917 m.). S obzirom da su samo dva člana uspjela “skrpiti” petnaestak dana koliko će trajati ekspedicija, a ostali su zbog obaveza limitirani na samo pet, ideja je bila da dio puta vozimo zajedno, jedna ekipa osvoji Midžor i Musalu, a najuporniji, Ivan i Ozrenko nastave putešestvije ka Grčkoj i kasnije ka Makedoniji. Uz sve to pridružio nam se i Ivanov brat Branko iz Kraljeva koji je, kao svojevrstan domaćin ali u dresu MTBA, “odradio” s nama dvodnevnu posjetu Midžoru.
I kao što to obično biva krenuli smo u petak nakon posla, iznervirani saobraćajnom gužvom u Sarajevu, ali i razdragani već s prvim kilometrima prevaljenim autom ka istoku. Pred mrak stižemo u Kraljevo gdje nas Branko časti lokalnim specijalitetom, dimljenim šaranom, liježemo što ranije jer već sutradan valja preći preko 200 kilometara autom ka najistočnijim dijelovima Srbije, tamo prema Bugarskoj. Krećemo ujutro, vozimo nekoliko sati i uz truckanje sve lošijim i užim putevima konačno dolazimo do Temske, malog mjesta od dvadesetak kuća, odakle kreće naš uspon ka Midžoru, jednom od najviših vrhova Srbije.
U Temskoj ostavljamo automobile i tu kreću prvi okretaji pedala na ovoj ekspediciji. Prvih 18 kilometara protiče relativno brzo i nezanimljivo jer se krećemo asfaltnim putem, a onda prvo iznenađenje: dolazimo do zbilja neobičnog sela, naziva Topli do, ali karakterističnom po tome što su sve kuće starije od 150 godina. Prosto je nevjerovatno kako izgledaju trošno načinjene od zemlje i ćerpića, pokrivene ko zna čim i vidno narušene zubom vremena. Čini se da će ih malo jači vjetar otpuhati, pa ipak, iz nekih koje djeluju kao da su davno napuštene čuje se muzika sa kasetofona, pokoja ima i satelitsku antenu a cijelo selo djeluje nekako živo i reklo bi se s previše ljudi. Poslije ćemo saznati da se to, u stvari, za Vidovdan skupljaju povratnici rasuti ko zna kuda po svijetu, a inače u selu baš i ne živi toliko ljudi. U Toplom dolu je i napuštena vojna karaula, a stražarnica sa trobojkom podsjeća na neka vremena iz bivše nam zajedničke države.
No, Topli do napuštamo nakon kratke pauze i penjemo se makadamskim putem uz Staru planinu. Nevjerovatno je koliko je ovdje vode, potoka i vegetacije što sve skupa podiže vlažnost zraka pa je vožnja prilično naporna. Kako smo krenuli kasno uplašili smo se da će nas i mrak zadesiti u vožnji, no, na Babin zub, mjesto gdje ćemo konačiti stižemo sa posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Nabrzinu bacamo pogled ka vrhu Midžor i grebenu koji ćemo sutra preći i tražimo smještaj u lokalnom objektu. Naime, na ovom dijelu Stare planine je i poznato skijalište. Staze izgledaju savršeno, prekrivene travom i široke, a padine Midžora mi daju ideju kako bi divno bilo ovuda proći i na turnim skijama. Planinski ugođaj nam popravlja i kuhar nudeći izvrsnu supu i reš pečenu piletinu.
I tu se ekipa razdvaja na dvoje. Ivan i Ozi će sutra poraniti jer nakon uspona na Midžor nastavljaju grebenom prema Bugarskoj, spuštaju se na biciklima i odlaze u Sofiju gdje ćemo se susreti iste večeri. Od podnožja Stare planine do Sofije ima gotovo stotinjak kilometara i sa zebnjom razmišljamo kako li će to njih dvojica uopće stići za jedan dan.
Mi ostali krećemo nešto kasnije, ali dovoljno rano da osjetimo izuzetno jaku rosu. To je, izgleda, tajna zašto buja vegetacija jer je cvijeće gotovo nestvarno. Toliko vrsta, boja, intenziteta mirisa… Poželio sam ostati ovdje dan-dva i uživati u bogatstvu te flore, fotografisati jedan po jedan cvijet i udisati svježinu zraka. Ipak, guramo bicikle uz strmu stranu Midžora i gore stižemo za oko dva sata. A onda iznenađenje: na stubu koji označava najvišu tačku planine stoji zavezana bh. zastava. Ivan i Ozi koji su prošli jutros ostavili su je, znajući da ćemo ih slijediti za par sati.
Na vrhu slijedi obavezno fotografisanje za uspomenu, ali i divljenje masivu, oštro odrezanom prema bugarskoj strani. Odozdo, kao iz nekog grotla, izbija jutarnja izmaglica i Bugarsku takoreći i ne vidimo. Put stoga nastavljamo dalje, gotovo dvadeset kilometara dugačkim grebenom kojim ide državna granica. Nekad je to bila granica SFRJ i svako malo nailazimo na kameni stub s jedne strane označen tim imenom, sa druge NRB, što će reći da možete stati jednom nogom u Srbiju, drugom u Bugarsku.
Tu graničnu liniju prati ugažen put kojim valjda još jedino može proći Lada Niva, potom i on nestaje i prerasta u pola metra usku stazicu. Nije naivno voziti po travnatoj podlozi i krupnom busenju i svaka pogreška može skupo koštati jer padine Stare planine su prilično strme i dugačke. Jedan član ekipe čak i pada ali srećom zaustavlja se nakon dva “salta” u dubokoj travi.
Malo po malo, ipak, stižemo do kraja stazice, ali mukama tu nije kraj. Naime, stazom očito ljudi odavno više ne prolaze tako često, pa je potpuno zarasla u nisku kleku. Nošenje bicikla ovdje nimalo nije prijatno, ali metar po metar savladavamo i tu prepreku, timskim radom i posljednji uspon preko stjenovitog grebena i konačno otkrivamo vozljivu sekciju koja će se pretvoriti u dugački spust do Toplog dola. Put je ispresijecan potočićima i vodom koja naprosto teče preko njega i do “civilizacije” stižemo potpuno blatnjavi.
A u Toplom dolu iznenađenje. Dok smo se pokušavali osvježiti na lokalnoj česmi i sprati makar malo blata sa sebe, prilazi nam mladić na motoru, vidno pripit ali veseo i dobrodušan, i kao pravi domaćin nudi pomoć. Kad je shvatio da nam ne treba nikakva pomoć insistira na tome da nas ugosti, makar kafom i sokom. Iako nam vrijeme izmiče i valja dalje na put, momak je toliko uporan da nemamo srca odbiti ga. Pomalo teturajući dok gura motor Ivica nas uvodi u dvorište prastare kuće gdje se odjednom stvoriše njegovi roditelji, plavuša za koju smo pretpostavili da mu je supruga ili djevojka, i još šest-sedam komšija. Mi smo njima zanimljivi, naročito zato što dolazimo čak iz Sarajeva, oni su nama interesantni jer žive nekim potpuno drugim životom. Spora putovanja poput onog na biciklu omogućavaju upravo to, osjetiti život i ljude krajevima kojima čovjek prolazi.
Nakon osvježenja kod Ivice, i gospođa u čijem dvorištu smo ostavili aute nam priređuje iznenađenje jer, kad je vidjela kako smo prljavi, nudi kantu vode, a onda se predomišlja i instalira gumeno crijevo. Kupamo se šmrkom iz crijeva nasred ceste kojom, doduše, prolazi samo jedan traktor. Tu peremo i bicikle, pakujemo se i krećemo dalje. Branko kući u Kraljevo, a mi pravac za Sofiju.
I upravo sa prvim mrakom kad stižemo pred neki jeftini hotel (spavanje 15 KM) zvoni mobitel: Ivan i Ozrenko su baš u tom trenutku takođe stigli na biciklima. Vidno umorni ali nasmijanih lica otkrivaju nam tajnu da su od Dimitrovgrada uspjeli uhvatiti neki autobus, rasklopiti i ubaciti bicikle u njega i onako se prljavi ugurati, inače bi okretali pedale cijelu noć. Smještamo se u hotel, nakon brzog tuširanja slijedi večera. Uz toplu supu prepričavamo jedni drugima događaje od tog dana i planiramo sutrašnji. Njih dvojica prave pauzu kako bi upoznali Sofiju i skupili snagu za najviši vrh Balkana. Mi nemamo vremena za to, odlazimo rano na spavanje svako u svojoj glavi sa mislima o sutrašnjem naporu i usponu na Musalu. Hoćemo li uspjeti? Teško je zaspati s takvim mislima, ali umor čini svoje i san, makar i isprekidan, ipak dolazi na oči.
Zahvaljujemo se sponzorima ekspedicije Epic Balkan: Nacionalni restoran “Pod lipom” Sarajevo, Novo nordisk, Optički studio “Loris”, “Sarajevo osiguranje”, Klix.ba
Tekst i foto: Emir Vučijak
