Izvuci maksimum iz bicikla znaci prije svega voziti efikasno. Voziti efikasno znaci preci neko rastojanje sa sto manje ulozene energije i sto manje zamora. I evo nas odmah kod bitnog parametra efikasne voznje, a to je kadenca.
Kadenca je brzina kojom obrcemo pedale, izrazena brojem obrtaja u minuti. To je vrlo vazan parametar, od koga zavisi mnogo toga.
Koliki treba da bude taj broj da bismo vozili efikasno, i da bismo odredjeno rastojanje presli tako da se sto manje umorimo?
Ako se bicikl koristi za krace i lagane voznje, za obavljanje svakodnevnih poslova, za prevoz do bazena ili rijeke, za voznju po nekom gradskom zelenilu – kadenca i nije toliko bitna: recimo da kod pocetnika i kod ljudi koji bicikl koriste samo u pomenute svrhe, ona iznosi sezdesetak obrtaja u minuti.
Ako imamo namjeru da vozimo ozbiljnije i prelazimo veca rastojanja, treba da povecamo brzinu pedaliranja. Smatra se da, eto tako, s obzirom na gradju i kinetiku ljudskog tela, s obzirom na rad srca i pluca, s obzirom na otpore u zglobovima i potrosnju energije, najpogodnija kadenca iznosi 80 ili nesto vise obrtaja u minutu. Cifra moze da varira od osobe do osobe, ali je ovo neki prosjek pri kome nase tijelo na biciklu najefikasnije finkcionise (to ima veze sa ritmom rada srca i pluca, otporom u zglobovima, itd.) i zato je to i pravi rezim za duze i “jace” voznje. Gornja granica takodje zavisi od osobe i utreniranosti, i moze biti 90, 100, 120… Uobicajeni opseg bi ipak bio 80-90, pogotovo za cikloturing.
Osamdeset obrtaja u minuti je visoka kadenca za nekoga ko tek pocinje da vozi bicikl. Kod takvih osoba vec na sedamdeset obrtaja dolazi do laganog umora, osamdeset podrazumijeva jos dramaticnije obrtanje pedala i znacajno umaranje.
Kada se prvi put pokusa voznja sa ovom kadencom, tesko je povjerovati da nam to moze biti trajna brzina pedaliranja. Ali itekako moze, samo na tome treba poraditi. Potrebno je vrijeme da se sa 60 stigne na 80, ali se to isplati.
A koja je nasa uobicajena kadenca?
To je ona sa kojom vozimo onda kada ne razmisljamo o kadenci. Kada se tokom voznje iznenada sjetimo ovoga, treba da izmjerimo broj obrtaja vodeci racuna da ne mijenjamo tempo – rezultat je brojka na koju su nase noge navikle i koju automatski odrzavaju kada zaboravimo na njih.
Kako izmjeriti broj obrtaja?
Postoje brzinomjeri za bicikl koji mogu da to rade direktno i da konstantno prikazuju kadencu, ali posao mogu da zavrse i obican brzinomer ili rucni sat sa sekundarom. Ako je u pitanju brzinomjer, podesimo ga da pokazuje stopericu, i u nekom intervalu izbrojimo koliko puta smo okrenuli pedale. Ako interval u kome smo brojali iznosi 15 sekundi, pomnozimo broj obrtaja sa cetiri i dobicemo broj obrtaja u minuti.
Kako povecati kadencu?
Na tome obicno treba svjesno raditi. Odabere se neka ravna deonica, eventualno sa ponekom blagom uzbrdicom, da okretanje pedala ne bi bilo naporno i da bismo duze odrzali povecani broj obrtaja. Koncentrisemo se na to da taj broj bude znatno iznad uobicajenog. Vozimo tako koliko mozemo (kada se vozi bez opterecenja a sa vecom kadencom, pluca a ne noge su ono sto prvo posustane). Zatim se vratimo na uobicajeni rezim. Posle odmora, ponavljamo istu stvar, itd. Tokom vremena ce intervali u kojima mozemo da vozimo pri vecoj kadenci biti sve duzi, i noge ce se navici da rade brze a da pri tome previse ne uznemiravaju pluca.
Izbor stepena prenosa
S obirom na prethodno receno, sustina bi bila u slijedecem: stepen prenosa treba birati tako da nasu uobicajenu kadencu (a koja je optimalno bar 80 – no ako nije tolika, onda kolika vec jeste) zadrzimo konstantnom koliko god je to moguce, jer tada vozimo maksimalno efikasno i najmanje se umaramo.
To znaci da se pri promjeni uslova na putu ne treba truditi da se odrzi brzina – nego kadenca. A kadencu cemo odrzati izborom odgovarajuceg stepena prenosa. Kad naidjemo na uzbrdicu treba prebacivati u nize stepene prenosa sve dok ponovo ne uspostavimo ravnotezu, odnosno dok ne dodjemo do prenosnog odnosa pri kome uz isti napor mozemo da odrzimo nasu uobicajenu brzinu obrtanja pedala.
(Za slucaj da ne snalazite: nizi stepen prenosa je onaj u kome se pedale lakse okrecu a bicikl ide sporije; visi stepen prenosa je onaj u kome se pedale teze okrecu a bicikl ide brze).
Brzina bicikla ce pri tome naravno pasti, ali zato trosimo manje snage i odrzavamo ritam, sto je vazno. Naravno, na svakoj ostrijoj ili duzoj uzbrdici cemo prije ili kasnije doci do tacke na kojoj ni u prvoj brzini (tj. u najnizem stepenu prenosa) necemo moci dalje da se drzimo ovakve taktike. No to je visa sila, i tada nema druge nego da se zapne – kadenca ce pasti, pocet ce obilnije znojenje. (Orijentacije radi: ako je nasa kadenca po ravnom 80, na ostrijim uzbrdicama bi trebalo da ipak mozemo da odrzimo 50-60.)
Kako onda najlakse savladati uzbrdicu?
* lagano hvatamo zalet kad smo nadomak pocetka uzbrdice;
* kad nacnemo uzbrdicu koristimo zalet, a koncentrisemo se na kadencu: cim osjetimo da ne mozemo da je odrzimo bez ulaganja veceg napora, mjenjamo stepen prenosa nanize (posljedica: idemo sve sporije)
* ovo po potrebi ponavljamo sve dok imamo raspolozivih stepeni prenosa, tj. dok ne stignemo do prve brzine. Ako je kraj uzbrdice jos daleko, posle toga nam slijedi dahtanje, ali ako je uzbrdica bila kraca sasvim je vjerovatno da smo je na ovaj nacin vec savladali, glatko i bez veceg napora.
Jos neka razmatranja:
* dvojica bicikista sa potpuno istim biciklima voze na nekom usponu.
* prvi vozi u visem stepenu prenosa i sa kadencom od recimo 60;
* drugi biciklista moze da izabere jedan ili cak dva stepena nizi prenos, a da to nadoknadi kadencom od recimo 80 – i vozice istom brzinom kao i prvi, ali uz manji napor i utrosak energije.
VAZNO!
Mnogi rekreativci vole da voze u visokom stepenu prenosa i sa malom kadencom (da “melju”, kako se to kaze u zargonu) jer im to djeluje ozbiljnije i “sportskije”. No cinjenica je da je ovo najbolji nacin da se uniste koljena – samo mali broj ljudi ima dovoljno jake ligamente i meniskuse da moze godinama ovako da vozi bez posljedica. Zato je takav nacin voznje bolje prepustiti aktivnim trkacima (ni kod njih nije previse cest) a brzinu “istjerivati” povecanom kadencom.
A sa mehanicke strane…
Pri izboru stepena prenosa treba izbjegavati sljedece kombinacije:
a) veliki-veliki (naprijed najveci zupcanik, nazad najveci zupcanik ili onaj do njega)
b) mali-mali (naprijed najmanji zupcanik, nazad najmanji zupcanik ili onaj do njega).
Preuzeto i dopunjeno sa www.ciklonaut.com
Ovo je veoma važan i pou?an tekst za po?etnike, samo nije dovoljno jasna definicija kadence,
Je li kadenca obrtaj jedne pedale ili polukrug u minuti ili obrtaj sa obe pedale, tj. puni krug pedala u jednoj minuti?
Kadenca je prema rjecniku stranih rijeci: ritam, takt.
Ovdje se govori o ravnomjernom okretanju pedala. Jedan obrtaj cini jedan puni krug, dakle puni krug koji napravi osovina na kojoj se nalazi pogon, “sajba” sa zupcanicima ili pedala (jedan ili dvije, svejedno, okrecu se istovremeno).
Uredjaj koji mjeri kadencu funkcionira tako sto se za jednu pedalu prikaci jedan dio uredjaja (sitni mali pipak, da sad ne ulazimo u tehnicke detalje) i on se okrece skupa s pedalom, a na ram drugi dio uredjaja. Kad pedala napravi puni krug odbroji se 1.
Izraz “dobra kadenca” podrazumijema ravnomjerno okretanje pedala u konstantnom ritmu ali tako da srce cini sto manje napora. Za prosjecnog biciklistu dobra kadenca je 60 do 80 obrtaja u minuti. Preko toga se covjek brzo “zapuse” i ima osjecaj da “vrti u prazno”, ispod toga trosi previse snage misicima. Najbolje je vjezbom otkriti individualno kako se covjek najbolje osjeca i da pokusa mjenjacem prilagoditi upravo tu kadencu.
Jos se ja cudim sto me bole koljena poslije svake ture… Super tekst, svaki dan se nesto nauci 😀
eh ovako ja sam nekidan dobio biciklo da se malo vozam an njemu..i sve kontam da nesto nije ok sa brzinama..
prednji mjenac mi je stalno na slovu H..ako imalo smanjim ka slovu L pocne lanac da zapinje..
slicno je i sa zadnjim mjenjacem s tim da on koliko toliko moze da ide ka slovu L al jako malo..
znaci kad vozim biciklo isto da vucem prikolicu od kamiona tako je tesko okrenut pedale..uz brdo da i ne pricam..ili neku blagu uzbrdicu..
e ovak lanac na prednjem pogonu je na srednjem zupcaniku a na zadnjem pogonu je na najmanjem zupcaniku..
pa molim pomoc sta da radim..
Igraj se malo sa unim dugmićima na guvernali. Kad pritisneš neki, pomjeri se lanac.
Da lakše pedalaš, naprijed stavi lanac na najmanji, a nazad na najveći lančanik… 😉
Za pocetak procitaj ovaj tekst http://www.mtb.ba/?p=1040
Dakle, vijci H i L su samo granicnici koji odredjuju do koje tacke mozes prebaciti lanac a da ne spadne sa zadnjeg zupcanika (najmanji ili najveci). Ako krcka i zapinje nesto je drugo. Za pocetak dobro ocisti sve elemente (lanac, zupcanici, sajla, buzir…) Potom provjeri je li masinica ispravna (iskrivljena, udarena, slomljena…). Za kraj eksperimentisi sa silom zatezanja masinice. Ako ne bude nikakvih pomaka – otidji u servis, premalo je ovdje prostora da idemo u vece detalje. Probaj slobodno, ne mozes nista pokvariti.