Vec i vrapci znaju da, ako kazem: “Bio sam na Velezu”, volim fudbal (ili nogomet, svejedno) i prisustvovao sam fudbalskoj utakmici tog slavnog Mostarskog kluba. No, ako kazem “Bio sam na Velezi…” e, to je sasvim druga prica. Ma sta prica, bajka.
Vec i samo ime Veleza nas podsjeca na bajku: predanje kaze da je, poput makedonskog grada Velesha, ova planina dobila naziv po starom slavenskom bogu stada, Velesu (Volos, Voloh) koje je po drevnom vjerovanju bilo zemaljsko bozanstvo vezano za vode i nizine. Hm, hm, “vode i nizine”. Tacno je da “korijeni” Veleza pocinju, prakticno, od same Neretve, na nekih stotinjak metara nadmorske visine. Odatle je krenula i nasa ekspedicija kombinirana od Mostarskih i Sarajevskih biciklista. No, vrh Brasina, koji nam je bio cilj, propinje se do 1894 m n/v. I to sve za nekih 24 kilometra uspona i isto toliko spusta po hecegovackoj goleti. Sunce przi cijelim putem, nema ni trunke hlada. Do Podvelezja vodi poznati uspon asfaltnim serpentinama, no, kad se napuste posljednje kuce i krene u osvajanje samog vrha otkrije se sva surovost i ljepota ove planine.
Velez se nalazi u centralnom dijelu juzne Hercegovine. Zemljiste je kraskog porijekla sto ce reci da svaka kapljica kise propadne duboko pod zemlju. Vode nema ni za lijeka. Izuzetak cini nekoliko jama snjeznica u kojima se natalozi snijeg pa odatle cobani napajaju svoju stoku, no, one su daleko od makadamskog puta koji vodi ka vrhu. Da je snijeg moguce piti uvjerili smo se i sami. Naime, koliko god se dobro pripremili i ponijeli visak vode – sve je nestalo pod suncem koje przi. Ne zeleci da odustanemo pred samim ciljem odlucili smo da probamo ukus snijega. Istopljen i ne izgleda toliko lose, stavise, hladna voda nas je okrijepila i ulila dodatnu snagu da istrajemo i popnemo se na sami vrh. Na jednom mjestu smo morali ostaviti bicikle i preci snijeg koji se, poput glecera, isprijecio preko makadamske ceste, te zadnjih stotinjak metara osvojiti vrh pjesice, poput planinara.
A gore slika nestvarna. Cijela Hercegovina na dlanu. Covjek ne zna gdje bi prije pogledao: na velicanstveni vijenac sedam vrhova Prenja, prosaranih snijegom, na podrucje Rujista koje samo sto nije ozelenilo, na Crvanj, zmijoliku Neretvu ili u daljinu, ka Jadranskom moru. Dobro, more nismo vidjeli (cak mislimo da to i nije moguce) ali pogled puca toliko daleko dok se negdje na horizontu, u izmaglici, zemlja i nebo ne stope u jedno.
Vjetar koji na vrhu puse brzo nas je potjerao natrag, spust je bio izuzetno tezak zbog krupnog, neutvrdjenog kamenja koje bjezi ispod tockova. Potom ponovo Podvelezje, miris cvijeca i vrelina zraka (jedan clan ekipe je miris prokomentarisao rijecima: “Osjetite li vi kako mirise med”) i izvrsni spust u Mostar. Velez cemo upamtiti po njegovoj surovosti, ali i iznimnoj ljepoti, kako same planine tako i velicanstvenog pogleda na Hercegovinu, gotovo cijelim putem.
Svaka ?ast, tekst, slike, a ponajprije ekipa sa kojom smo vozili, sve za 10.
Svaka cast na slikama i opisu dozivljaja.
P.S. Ja sam cestovnim biciklom prije koju godinu isao preko Fortice do Podvelezja. Pitanje: koliko kilometara se proteze asfaltirani put a koliko je km makadama do vrha Brasine? Je li moguce ciklokros biciklom umjesto planinskog voziti makadamom?
Ne, nikako ciklokros bajkom i ne pokusavaj ici gore. Mislim, i da krenes, sam bi to skontao.
Ja vozim full-suspension bajk sa dobrim i sirokim gumama, i opet mi je bila muka i popet se i sici odozgo.
Drzi se ceste i utabanog puta 😉
Lijep pozdrav!
Samo da dodam kako je uspon od Podvelezja do vrha izuzetno zahtjevan sa jako losim makadamom. Ima dionica po kojima je gotovo nemoguce voziti uzbrdo bilo kakav bicikl. Spust je moguc uz maksimalni oprez i ovu bih turu preporucio nesto iskusnijim i kondiciono spremnijim biciklistima.
Kakvi smo i sami. ;-)))
Hvala ekipi na naporu i entuzijazmu. Nastavite dalje, citamo vas i pratimo.
Pozdrav svima.slike su haos dobre i nisam znao da se ikad vozilo biciklo po velezi.Jedno me interesuje dali ima mina i moze li se slobodno kretati.Ja namjerav ici na velez ovog ljeta s dzipom i neznam koliko dugo traje put.
Mina ima i nemoj ni pomisljat da se kreces ven puta sam i bez nadzora nekog ko sigurno za teren.
Dzipom neces moci do vrha. Ako je u pitanju neki ozbiljan 4×4 moci ces doci do ispod Brasine, ali ne i do kraja. Naime, na nekoliko mjesta je odron krupnog kamenja koje ne dozvoljava prolaz. Uglavnom, zbog pogleda koji se pruza prema Prenju i dalje na sjever, vrijedi se dijelom puta i pjeske popeti 😉
Sretno! 😉