Epic Balkan
Epic Balkan…na početku nam je naziv zvučao prepotentno pa čak i pretenciozno, ali od najviših vrhova koje smo osvojili brdskim biciklima na Balkanu nam je ostalo da se popnemo još na četri, i to smo željeli uraditi u jednom putovanju. Nakon što smo sabrali sva iskustva, čini da je naslov putovanja ipak dobro odabran. Do sada smo obišli Dolomite u Alpama, Bobotov kuk u Crnoj Gori, Golem Korab u Makedoniji i Albaniji, Moldovan u Rumuniji i za potpunu listu su nam ostali vrhovi: Midžor, 2169 m. n.v. (Srbija), Musala, 2925 m. n. v. (Bugarska), Mytikas, 2917 m n.v. (Grčka) i Golem Korab, 2764 m n.v (Makedonija). Dakle, postavili smo jednostavan cilj da u petnaest dana obiđemo četri najviša vrha na Balkanu, noseći samo neophodne stvari u našim ruksacima.
Iako smo i vremenski i materijalno puno uložili da naši ruksaci budu što lakši, ipak je vaga prelazila 10 kg. Različite metode pakovanja su bile tema čestih sastanaka, i na kraju je u 20 litarski ruksak uspjelo sve stati, ali samo pod uslovom da poštujemo tačno propisani redosljed pakovanja. Ukoliko bi slučajno umjesto boce za vodu stavljena prvo vreća za spavanje, ruksak se jednostavno nije mogao zatvoriti.
Midžor, 2169 mnv, Srbija
Julska zora na osam stepeni iznad nule i pogled kroz oblake su otkrivali najviši vrh Srbije u daljini. Pred nama je i osam kilometara uspona putevima i puteljcima koji presjecaju visoke pašnjake Stare planine sve do granice sa Bugarskom i dalje. Jedemo „hranu za ptice“, kako nazivamo doručak sastavljen od žitarica u raznim oblicima kao doručak i već je vrijeme da se krene. Moramo biti tihi da ne probudimo ostatak ekipe koja će u susjednoj sobi doma pod Babinim zubom spavati još sat ili dva prije planiranog polaska.
Rosa u kombinaciji sa zemljanom podlogom je na pojedinim mjestima uspon biciklom u najnižem stepenu prenosa činila skoro nemogućim, pa smo pojedine sekcije bili prinuđeni gurati bicikle. Ne previše spektakularan početak ekspedicije za vrijeme koje planiramo biciklima doći što bliže najvišim vrhovima jugoistoče Evrope. Dok pravimo prve metre uspona nakon jučerašnje vožnje od Temske preko Toplog dola do Babinog zuba i noći provedene u domu podno Babinog zuba moje misli su bile doslovno u ruksaku. Pokušavam još jednom ‘u glavi’ provjeriti da li je sve gdje treba biti. I zaista treba biti sve na svom mjestu. Narednih četrnaest dana ćemo provesti na biciklima sa ruksacima na leđima u kojima bi trebalo biti spakovano sve što može zatrebati na jednoj brdskobiciklističkoj turneji. Vreće za spavanje, odjeća za hladno i kišno vrijeme, alat, rezervni dijelovi, set za prvu pomoć, kupaće gaćice… Možda je u tom trenutku zvučalo smiješno, ali za narednih sedam dana ćemo biti biti par stotina kilometara južnije u i iz plićaka Egejskog mora mjeriti najviše vrhove Olimpa u daljini.
Akteri ekspedicije “Epic Balkan 2014”, Gaka i Ozi
Planinarske markacije su govorile da nam treba dva i po sata do Midžora. Da li zbog elana sa kojim smo prve kilometre preletjeli ili zbog toga što smo dobar dio uskog puteljka prema vrhu mogli voziti blago presjecajući izohipse, ali smo bili na vrhu Srbije mnogo prije nego smo očekivali. Nekoliko desetina metara ispod vrha ukazuje se nešto što bi mogao biti kamen koji označava kotu koji ciljamo. „Jedan od četiri!“ – To sam pomislio i krenuo prema bijeloj kamenoj tvorevini što se ukazivala na rubu brdašca koja mnogo podsjeća na ona na našoj Vranici. Za par trenutaka sam bio na vrhu Srbije…Barem sam tako mislio jer je stotinjak metara južnije drugi član ekspedicije stajao na koti koja je nešto viša od ‘mog vrha Srbije’! Ne priznajući svojevrstan poraz počeo sam dovikivati saputniku da se popeo na pogrešan vrh i onda je nastala šaljiva polemika koja će se provlačiti kroz cijelo putovanje: ‘Pravi’ ili ‘pogrešni’ Midžor, Mala Musala ili Musala, Stefani ili Mitikas…Naravno da nije bilo dileme ko je pogriješio. Pogled na kamenu konstrukciju bez oznake pored koje sam se nalazio i činjenica da se na svakih stotinu metara nalazi sličan kameni stubić otkrivao je da se radi o oznakama državne granice.
Pauza na ‘pravom Midžoru’ je trajala pola sata, dovoljno da se napravi nekoliko fotografija i prvi uspjeh proslavi malom zakuskom koja je sadržavala čak i nešto mesa i sira. Imali smo sreće sa oblakom koji je iz nekog razloga sačekao da stignemo na vrh i odmaknemo daleko prema jugu. Tek onda se ‘zakačio” za Midžor i tu ostao neko vrijeme. Spust sa Midžora je do u detalje isplaniran, a informacije koje su dolazile sa terena od prijatelja su govorile da uski puteljak prema Krvavim barama nije markiran i praktično iščezava sa svakim narednim kilometrom. Staza zaista nakon par kilometara gotovo nestaje, ali se ne gubi u potpunosti jer je, izgleda, vojska bivše države koja je nekada čuvala granice uradila dobar posao. Stazica iščezava, ali se usjek kojima su vjerovatno nekada patrolirala vojna terenska vozila nikada ne gubi. U nekoliko navrata smo imali problema sa gustom klekom koja se svetila našim potkoljenicama dok su bicikli bili na leđima.“Ništa strašno“- šalili smo se -„Prošli smo ovakve ili gore situacije u Hercegovini!“. Koliko god gusta kleka bila ne može biti krvoločnija od hercegovacke drače!
Pogled unazad u smjeru iz kojeg smo došli je otkrivao Midžor daleko u oblaku i jedno terensko vozilo koje se ukazalo na nekom putu, izgleda mnogo prohodnijem od naše „džungle“! Kasnije će se ispostaviti da je i ovo jedan od lajtmotiva putovanja: „Uvijek koristi kraći, ali teži put“. Pokušali smo bezuspješno javiti telefonom drugoj ekipi koja je tada vjerovatno kretala sa vrha Srbije da postoji lakša varijanta. Iznad Masnih bara dolazimo do vrlo korisne spoznaje: preko niske kleke se može voziti! Odličan momenat za prepirku o veličini točkova! Zaista su točkovi lagano prelazili preko onoga što je do prije par trenutaka grebalo naše cjevanice. Čak se i sa 26“ točkovima prolazi uspješno! Definitivno smo vozili Srbijom koju do tada nismo poznavali. Visoki pašnjaci, oštra planinska trava i vegetacija koja vrlo sliči Vranici i Zec planini u srcu Bosne. Tako je najlakše dočarati Staru planinu.
Slijedeća pauza je bila iznad Krvavih bara. Odakle ovaj interesantan toponim nismo bili sigurni. Nekoliko je verzija bilo u našim glavama: prva, koja kaže da je to zbog ogromnog broja komaraca koji su se rojili oko bare koju smo greškom izabrali za mjesto pauze; druga se zasniva na našim izgrebanim potkoljenicama i treća koja je vjerovatno ispravna. Zemlja na ovom području je izrazito crvena, pa potočići koji izviru na sve strane i miješaju se sa tlom formiraju bare koje odgovaraju toponimu. Voda na izvorima je hladna i odlična za piće pa smo dopunili rezerve. Prateći put koji se očigledno koristi za stoku smo malo skrenuli sa kursa pa je pogled na GPS razjasnio situaciju. Trebali smo biti stotinjak metara južnije preko rječice koju nismo vidjeli, samo smo je mogli čuti. Počele su šale na temu da je etapa ekspedicije tog dana imala skoro sve elemente ture: gurali smo bicikle, nosili ih na leđima, noge su nam bile mokre od rose i prelaska preko bezbrojnh potoka, probijali smo se kroz gusto rastinje, skrenuli sa kursa… Red je da malo i vozimo bicikle. Najkraćim i , naravno, najtežim putem kroz šumu se probijamo preko rijeke i vraćamo na planirani kurs. Druga varijanta je bila lakša, da se vratimo do raskrsnice koju poneseni spustom nismo primijetili na vrijeme. Nadali smo se da smo najteže prošli jer je pred nama bilo oko 7-8 kilometara spusta nekadašnjim šumskim putem zaraslim u nisko rastinje i oronulim do nivoa planinarske stazice. Povremeno skoro neprohodan, a kamoli vozljiv puteljak prelazi starim drvenim mostićima čas na jednu, čas na drugu stranu rječice i nakon nekoliko kilometara prerasta u šioki makadamski put kroz šumu. Topao vjetar postaje sve topliji kako gubimo na nadmorskoj visini, a guste četinare lagano smjenjuje sve rjeđa bjelogorica. Naravno, kako to uvijek biva, stazica prerasta u makadam, a makadam u usku asfaltnu cestu negdje kod sela Dojkinci.
Iza nas je više od pola dana, poručile su vrućina i kratke sjene. Naš cilj tog dana je bila prijestolnica Bugarske, Sofija gdje se trebamo sastati sa ostatkom ekipe. U kilometrima se to piše sa jedinicom i dvije nule. Ruksaci sa preko 10 kilograma opreme na našim leđima, brdski bicikli sa širokim gumama i krupnim ripnama su nam postavili prolazni cilj: Dimitrovgrad. Tamo ćemo napraviti pauzu i još jednom razmotriti izglede i smisao „pedalanja“ do Sofije. Iskreno, u tom trenutku sam osjećao da tih 100 km nije Bog zna šta. Međutim, narednih 30-ak kilometara je pred nas stavilo skoro 1000 metara uspona makadamskim i asfaltnim putevima preko nekoliko bezvodnih brda do Dimitrovgrada. Nakon jednog brda obično je dolazio kratak spust pa još jedno brdo, iza drugog brda treće… Priznajem da sam se osjećao prilično čudno ako se vrelom ljetnom popodnevu dodamo povremena mimoilaženja sa policijskom „Ladom Nivom“ i policajcem koji nas sumnjičavo posmatra iz kola svaki put kada prođe pored nas. Računica do Dimitrovgrada je bila neobična: spustili smo se sa Midžora sa preko 2100 mnv., a napravili 2000 m uspona!
U mali pogranični gradić, Dimitrovgrad, sa tipičnim bugarskim nazivom i bugarskom većinom, u tjesnacu između dva brijega, ulazimo preko prašnjavog makadama i zone velikih građevinskih zahvata na novom autoputu prema Sofiji. Govor ljudi isprva malo podsjeća na jug Srbije, zatim naginje makedonskom, da bi vam na kraju bilo jasno da je to, zapravo, bugarski. Naravno, sa svima se vrlo dobro razumijemo. Dobro, skoro sa svima.
Plan je sada bio da se snabdijemo hranom i pićem za slučaj vožnje bicikla do Sofije i provjerimo red vožnje na željezničkoj stanici. Svaki dan ekspedicije je imao svoje komične, interesantne ili napete situacije. Ili kombinaciju. Kod željezničke stanice u Dimitrovgradu se dešava jedna takva.
Bez obzira na limitiranost prtlajge, državna zastava je bila neizostavna
Vozimo bicikl kolovozom, desnom stranom, po pravilu, sa kacigama na glavi i zaustavlja nas policajac na isti način kao što to čini sa motornim vozilima. Poznata faca, policajac koji zadnjih nekoliko sati patrolira pograničnom zonom u Nivi! Ne mogu da vjerujem da smo mu onako blatnjavi i opaljeni suncem bili sumnjivi! Prvi momenti dok je pregledao putne isprave su bili napeti. Vrućina, sumljičavi pogledi i tek par riječi koje smo razmijenili su stvorili atmosferu iz kaubojskih filmova koja nije dugo trajala, ali se tako činilo. Mnogima poznat osjećaj da nešto nije u redu kada vas uniformisano lice zaustavi. Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi. Eh, ove naše sa Midžora su vrijedile barem dvije hiljade! Iako je u pasošu bila potvrda o kretanju u pograničnoj zoni koju smo dobili u policijskoj stanici na Babinom zubu slijedilo je pitanje ‘Gdje ste bili?’. Odgovor u dvije riječi, ‘Na’ i ‘Midžoru’ i dvije hiljade riječi u obliku fotografije sa telefona su sumnjičavog policajca pretvorile u prijateljski raspoloženog domaćina od kojeg smo dobili čestitke za pothvat drugog dana ekspedicije. Tu se prvi put pokazala vrlo praktična ilustrovana karta ekspedicije koja je bila na prednjoj strani naših blatnjavih dresova jer smo na pitanje ‘kuda dalje?’ od tog trenutka odgovarali univerzalnim jezikom – pokazivanjem kažiprstom na slijedeći vrh koji nas čeka! Nekada ljuti i sumnjičavi policajac, sada prijatni sagovornik nam je dao ključnu informaciju: za petnaestak minuta kroz Dimitrovgrad prolazi autobus iz Niša koji vozi za Sofiju!
Nabrzinu smo kroz mali gradić prošli na drugu stranu do mjesta gdje smo trebali sačekati autobus. Skidanje prljavih stvari i navlačenje čistih je trebalo odobrovoljiti vozača autobusa, mrzovoljnog Bugarina da primi u autobus dvojicu biciklista, a njihove rastavljene, blatnjave dvotočkaše smjesti u prtljažni prostor koji je bio pun cvijeća. Kasnije smo shvatili da je taj dan bio praznik, Vidovdan. Nakon demonstracije rekordno brzog rastavljanja bicikala na proste faktore – točkove i ram, bugarskom šoferu je bilo jasno da bicikli, ipak, mogu stati u prtljažni prostor autobusa, ali nam je stavio do znanja da mu, ipak, dođemo „eno kafe“.
Granicu sa Evropskom unijom smo prešli kao putnici autobusa. U varijanti puta biciklom do Sofije bi nam trebalo mnogo više vremena nego što sto mislili. Par stotina metara uspona vrlo prometnom magistralnom cestom koja će u narednih nekoliko godina prerasti u autoput iz perspektive putnika autobusa nije se činilo pretjerano ugodno za pedalanje. Autobus je, ipak, bio razumna varijanta kada se u obzir uzmu kilometarski konvoji kamiona koji su se kretali magistralom ili stajali parkirani na jednoj od strana ceste zauzimajući njen dobar dio.
Do prenoćišta u samom centru Sofije dolazimo u istom trenutku kao i druga ekipa sarajevskih biciklista koji su takođe osvajali Midžor taj dan, planirali Musalu sutradan i povratak za Sarajevo nakon toga! Skužili smo da dolaze, oni nas nisu, odličan trenutak za šalu! Dok kruže kolima po kvartu nastojeći da nađu mjesto za parking odlučujemo da se malo našalimo: na brzinu oblačimo prljave dresove u kojima smo proveli najveći dio dana, sa malo vode koja je nam je ostala u bocama činimo da izgledamo kao da znoj proljevamo satima i vježbamo umoran izraz lica, što, iskreno, i nije bilo potrebno. Trebalo je vidjeti izraze lica naših prijatelja kada su shvatili da smo prije njih stigli u Sofiju, iako su oni od Srbije došli autom! Status heroja nije dugo trajao. Ubrzo smo za večerom otkrili kako smo, zapravo, došli do Sofije. Sa ostatkom ekipe smo razmatrali plan za narednih nekoliko dana, pregledali mape i pratili izohipse koje treba presjeći na putu do drugog od četiri vrha sa liste, Musale. Nas dvojica, do skora heroja u očima naših prijatelja, smo na brzinu izmijenili plan za naredni dan: dok će se ostatak ekipe penjati na planinu Rila, mi ćemo dan iskoristiti za obilazak glavnog grada Bugarske i neophodno refreširanje organizma.
Tu noć za večerom smo imali priliku da otkrijemo i značenje odmahivanja glavom suprotno od onog na koje smo navikli. Kada smo šutljivu konobaricu na našem jeziku upitali da li možemo posuditi stolicu susjednog stola ona je odmahnula glavom kao da to nije moguće. Već slijedećeg trenutka je konobarica sama primakla traženu stolicu našem stolu! Na pitanje imate li piva, opet je odmahnula glavom. Začuđeni, na njeno nabrajanje koje vrste nude, shvatili smo da odmahivanje koje kod nas znači „ne“ u stvari kod bugara je „da“, i obratno.
Ova činjenica kojoj nismo pridavali previše važnosti će se u nastavku turneje pokazati vrlo zanimljivom. U podsvijesti nam je bila i druga vremenska zona u kojoj smo bili, a na koju smo zaboravili dok smo punih stomaka zijevali i upitno gledali na sat čudeći se zašto nas osoblje restorana upozorava da je kraj radnog vremena jedan sat ranije.
Ne sjećam se da li smo uspjeli zaključiti kakvo nas vrijeme sutra čeka jer je naš hostel bio odmah iza ugla, a mi željni sna.
[box]
Sutra čitajte nastavak:
Musala, 2925 mnv, Bugarska
…U domu dvjestotinjak metara ispod Musale pravimo posljednju pauzu. Čini se da je ispred nas najzahtjevniji dio današnjeg uspona. Odmah iznad doma se ukazuju metalni ankeri i sajle pričvršćene za njih. Izgleda da je u pitanju ozbiljan i strm uspon. Jezerce jednostavnog imena “Ledeno jezero” nije potrebno dodatno opisivati. Dovoljno je reci da se nalazi na 2720 m.n.v. i da je do pola zaleđeno usred ljeta…[/box]
Autori: Ozrenko Mahmutović i Ivan Gakić
[box type=”info”]
Zahvaljujemo se sponzorima ekspedicije Epic Balkan: Nacionalni restoran “Pod lipom” Sarajevo, Novo nordisk, Optički studio Loris i portalu Klix.ba
[/box]
