Epic Balkan
Epic Balkan…na početku nam je naziv zvučao prepotentno pa čak i pretenciozno, ali od najviših vrhova koje smo osvojili brdskim biciklima na Balkanu nam je ostalo da se popnemo još na četri, i to smo željeli uraditi u jednom putovanju. Nakon što smo sabrali sva iskustva, čini da je naslov putovanja ipak dobro odabran. Do sada smo obišli Dolomite u Alpama, Bobotov kuk u Crnoj Gori, Golem Korab u Makedoniji i Albaniji, Moldovan u Rumuniji i za potpunu listu su nam ostali vrhovi: Midžor, 2169 m. n.v. (Srbija), Musala, 2925 m. n. v. (Bugarska), Mytikas, 2917 m n.v. (Grčka) i Golem Korab, 2764 m n.v (Makedonija). Dakle, postavili smo jednostavan cilj da u petnaest dana obiđemo četri najviša vrha na Balkanu, noseći samo neophodne stvari u našim ruksacima.
Mytikas, 2917 mnv, Grčka
Julsko jutro na gotovo tri hiljade metara iznad mora je izgledalo nestvarno kroz prozorčić sobice u meteoroloskoj stanici ciji su zidovi bili debeli gotovo jedan metar. Nebo je bilo kristalno čisto, bez oblačka dok je pogled na objekat sa meteoroloskim instrumentima govorio da vjetra gotovo nema. Naravno, izvan obekta je temperatura tokom noci bila ispod nule, pa i u rano jutro dok smo kretali i pozdravljali se sa domaćinom i planinarskom ekipom. Nadali smo se dobrom provodu i vožnji po planinarskim stazicama koji vijugaju Rilom na sve strane. Današnja etapa je počela strmim spustom. Za nekoliko minuta smo izgubili par stotina metara visine da bi nas dočekao uspon gotovo jednakog nagiba kao i prethodni spust. Tehnički zahtjevan, na momente nemoguć za voznju. Zapravo, cijeli put sa Musale prema manastiru Rila se sastojao iz fantastičnih ST sekcija. Obično nas je na kraju neke atraktivne sekcije dočkivao jednako zahtjevan uspon.
Bez obzira što smo se i danas trebali sa 2900 m.n.v. spustiti na nekih 900 m, visinski metri uspona su se množili. Napredovali smo prilično sporo. Visinski profil u prvoj polovini dana je ličio na perfektnu testeru. Uvijek smo bili negdje između 2500 i 2300 m.n.v. Uživali smo u pogledu na mnogobrojna planinska jezera i rječice koje su izvirale na ovoj planini i negdje prema jugu prerastale u ozbiljnije tokove. Već oko podneva naše zalihe vode su bile iscrpljene. Sreća je bila da smo naišli na dvoje planinara koji su nas počastili sa pola litra vode iako je par stotina metara od mjesta na kojima smo se sreli postojao vodeni tok nastao iz velikog sniježnog nanosa koje sunce još nije stiglo istopiti. Obale potočića ispod snježnog nanosa su podsjećale na predjele iz „Gospodara prstenova“ i shvatili smo da je to idealno mjesto za podnevnu pauzu. Odmor smo iskoristili da podmirimo energetske potrebe i da sniježnicom hladnom kao led dopunimo zalihe vode. Slijedeća pauza bi trebala biti na Ribnim jezerima, Velikom i Malom na nekih 15 kilometara udaljenosti zračnom linijom. Pogledom sa ovoga mjesta smo još uvijek mogli dosegnuti vrh sa kojeg smo jutros krenuli daleko na sjeveru. Posebno nas je radovao dolazak na Ribna jezera. Rekoše nam dan ranije da su jezera puna ribe i da se u domu koji se nalazi tačno između dva jezera može pojesti fantastičan obrok!
Iako smo bili relativno blizu ukusnog ručka nastala je polemika da li ćemo stići do 16 sati. Nakon nekoliko pogleda na razičite topografske karte odlučili smo na predstojećim raskršćima zauzmemo kurs koji će imati najmanje uspona. Nisam siguran koliko smo bili uspješni u odabiru optimalne putanje ovaj put jer smo se pola sata dobro oznojili sa biciklima na leđima prateći markaciju koja je vodila preko ogromnog kamenja rasutog po obroncima jednog od vrhova planine. U svakom slućaju vrlo brzo je pred nama bio posljednji uspon prije spusta u dolinu Ribnih jezera. Topografske karte su otkrivale stazicu koja vrlo oštro, gotovo okomito sjece izohipse obronaka doline jezera. Drugim riječima, bilo nas je toliko strah strmine spusta koji nas čeka da smo se pitali da li je uopšte prohodan. A onda preokret koji izvlaci široki osmijeh na lica dvojice biciklista kada su otkrili da opasnog spuštanja liticama zapravo nema i da do jezera vodi fantastična stazica sa mnogo serpentina stvorena za uživanje!
Kilometar ili dva spusta je prošao brzo u šali i praktičnom poređenju bicikala sa 29” i 26” točkovima. Zaista je saputnikova 26-ica oštre zavoje sa lakoćom prolazila dok su “veliki i debeli” točkovi ispod mene sa lakoćom prelazili preko krupnih prepreka i blata! Sve ima svoje prednosti i mane, vjerovatno ćemo u budućnosti razmotriti zlatnu sredinu na pola puta izmedju 26 i 29 cola. Spust je bio toliko dobar da do izražaja nije moglo doći razočarenje kad smo saznali da od ribe kojoj smo se toliko radovali neće biti ništa. Bio je radni dan, u domu između dva jezera svega nekoliko ljudi, a za pojesti samo pileća čorba i uštipci. Čorba je bila izvrsna i opravdala je očekivanja, dok su uštipci, karakteristicno za sve balkanske zemlje južnije od naše, bili od mesa.
Iza nas je bilo više od tri četvrtine današnje ture. Prema informacijama koje smo dobili negdje oko jezera bi trebalo da počne “autoban za bicikle”. Stubovi za električnu energiju vidljivi sa druge strane jezera su govorili da je civilizacija blizu. Vjerovali smo da je “autoban” predstavjao makadamski put koji će nas dovesti do manastira i da je vrlo blizu. Karte su, ipak, pokazivale da do prvog takvog puta ima barem 5 kilometara. Sedamnaesti sat dana je skoro na izmaku, a mi se umjesto obećanog planinskog autoputa probijamo kroz vodom natopljene livade, a srušenim stablima i granjem nastojimo premostiti brojne vodene tokove koji se razlijevaju na sve strane. Istini za volju, pratili smo markaciju koja se poklapala sa kartom i bilo je povremeno atraktivnih vozljivih sekcija, ali sve se to nije moglo uklopiti u očekivanu sliku iz naših glava.
Kako to obično biva, u trenutku kada strpljenju dođe kraj i kada vam uske planinske stazice jednostavno dojade, ma koliko god ih voljeli, one postanu makadam. Izgleda da smo napravili nekoliko kilometara greške u razgovoru sa našim prijateljem, Atanasom. Široki makadamski put nas je za čas proveo kroz dolinu do asfaltirane ceste i manastira Rila gdje smo planirali prenoćiti. Smještaj nismo našli u manastiru. Sveštenik-recepcioner se nije pojavio iako smo ga čekali pola sata usputno razgledavajući impozantni manastirski kompleks koji odiše neobičnim mirom i tišinom. Osim toga, nismo bili sigurni koliko je izvjesno da ćemo u jednostavnim manastirskim sobama imati luksuz da se istuširamo nakon dva dana provedena u planini. Smještaj za tu noć smo našli u hotelu u sklopu manastirskog turističkog kompleksa. Uspjeh završetka jos jedne etape Epic Balkan turneje smo proslavili večerom u obližnjem restoranu uz pivo i fantastične pileće kobasice punjene sirom.
Koliko je bitno na ovakvim turama imati dobar odmor u pauzama između etapa podsjetila nas je noć dubokog sna u pravim krevetima. Pred polazak na najgoru etapu turneje smo napravili kratak obilazak manastira Rila. Veliko zdanje, očigledno građeno u više etapa tokom historije je savršeno uklopljeno u planinski ambijent Rile. Drvo i kamen kao građevinski materijal dominiraju, a u središtu manastira je zvonik iz 14. stoljeća. Zidovi crkve i svodovi kupola oslikani su freskama sa biblijskom tematikom.
Nakon posjete manastirskom muzeju i dopune rezervi vode krećemo dalje na jug, cestom prema gradiću Rila i dalje do Blagoevgrada gdje smo se nadali da ćemo presresti voz na liniji Sofija-Solun.Ako se težina etape ocjenjuje na osnovu broja pređenih kilometara ili vertikalnih metara uspona onda je ova, od manastira Rila do Blagoevgrada definitivno prelagana. Pedesetak kilometara ceste i jedva toliko metara uspona smo prešli do Blagoevgrada. Epitet najgore na turneji je ova etapa dobila zbog velike vrućine koja nas je uhvatila u trenutku kada smo sišli u ravnicu i velikog broja automobila na cesti E79 koja je bila mnogo prometnija nego što smo očekivali. Koliko smo se samo trudili da široke brdske gume na niskom pritisku sačuvamo od brušenja vrelim asfaltom i onda nas dočeka pedeset kilometara izduvnih gasova iz šlepera! Definitivno najgora etapa turneje koja je još jače učvrstila naše mišljenje o prednostima brdskog biciklizma u odnosu na cestovni.
Srećom, pedeset kilometara ne traje vječno pa smo nastojeći da se spasimo dima i nesnosne vrućine brzo stigli u Blagoevgrad. Potraga za prevozom do Soluna također nije dugo trajala. Od nekoliko opcija uvijek najradije biramo voz. Jedan sat slobodnog vremena smo iskoristili da obiđemo krug po gradu i odmorimo u hladu neke kafane.
Za Blagoevgrad bi se moglo reći da je enciklopedijski primjer balkanskog grada u posttranzicijskoj državi. Arhitektura, ceste, trotoari i parkovi su raspoređeni bez pretjerane želje za estetikom. Funkcionalnost je bila u prvom planu. Zbog svog položaja u ravnici između velikih planina Blagoevgrad je poznat kao središte prehrambene i duhanske industrije. I dan danas je tako sudeći po reklamama svjetskih brendova na vrhovima upravnih zgrada u građenim u socijalističkom stilu. Osim pomenutog ništa drugo nas nije podsjećalo da se nalazimo u Evropskoj Uniji. Oko četiri sata poslije podne smo se ukrcali na voz za Solun. Putovanje vozom nije bilo pretjerano uzbudljivo. Sa žaljenjem smo posmatrali zapade obronke planine Pirin koja se u prvim fazama planiranja turneje činila nezaobilaznom. Ograničeni vremenom morali smo zaobići Pirin koji važi za najvećeg konkurenta planini Rila kada je u pitanju planinski turizam i prirodne ljepote ovog kraja. U večernjim satima smo doputovali u Solun.
Grčka i Solun su, kako bi se reklo, druga priča. Sve mnogo vise podsjeća na Evropu kakvu zamišljamo, pogotovo kada su cijene u pitanju. Iako nije glavni grad, Solun zauzima značajno mjesto u historiji. U Solunu smo otkrili koliko nismo znali o Bizantu zahvaljujući posjeti jednom od najznačajnijih muzeja sa tematikom pomenutog perioda. Vrlo živ grad, ulica prepunih turista, prodavnica, kafića i restorančića sa odličnom grčkom kuhinjom su nam izvukla skoro dva dugačka, ljetna dana. Posjetu Solunu smo iskoristili i za manji servis glave upravljača na jednom od naših bicikala koji je stradao tokom spusta strmim padinama Rile. Bili smo više nego sretni jer je jedan od momaka iz Action Bike Club-a koji nam je sredio headset, inače vrstan DH vozac, odličan poznavalac Olimpa čiji je vrh naš slijedeći cilj.
Iskoristili smo društvo ekipe koja je nekoliko puta, doduše sa nesto agresivnijim, spustaškim biciklima, odradila najzahtjevniji spust sa Olimpa: Od Platoa muza, podno najviših vrhova Olimpa planinarskom sekcijom prema domu Petrostruga. Moram priznati da je naš plan bio nešto drugačiji u odnosu na plan koji smo definisali nakon priče sa biciklistima iz Action Bike-a. Planirali smo se popeti na Plato muza sa zapadne strane. Međutim, iz priče sa iskusnim Olimpijcima saznali smo da put koji sa zapada prilazi platou apsolutno bez vode te da period godine za koji smo se odlučili nije najpodesniji zbog odsustva bilo kakve vegetacije ili hlada na planiranoj dionici. Odluka je donesena jednoglasno, plan ponovo promijenjen u hodu: penjaćemo se sa istočne strane, vjerovatno mnogo težom sekcijom od planirane, ali mnogo kraćom, sa nekoliko planinarskih domova na trasi. Na ovaj način ćemo uštedjeti skoro jedan dan koji nam je potreban da skupimo još informacija o trasi i psihički spremimo za pothvat.
U fenomenalnom restoranu na solunskoj rivi, uz nezaobilaznu grčku salatu i riblje specijalitete smo dodatno analizirali skicu rute koju sa kojom smo napustili Action Bike radnju. Rano ujutro hvatamo voz prema jugu i gradićima na obali Egejskog mora. Summit Zero je hostel na plaži, u sjeni nekoliko velikih platana, specijalizovan za prihvat avanturista koji kreću prema Olimpu i tu ćemo provesti cijeli dan. Vlasnik hostela, alpinista i dobar poznavalac Olimpa sa nama rado dijeli dodatne informacije o zacrtanoj ruti. Interesantno je koliko različitih ljudi na ovakvim putovanjima čovjek može sresti. Jedni će vas, dok im pokušavate objasniti zašto na leđima nosite bicikl tako visoko, savjetovati da odustanete, da nema smisla penjati se, a kamoli spuštati putem koji ste zacrtali. Neki drugi, pak, koji kao i vi svoj mir i zadovoljstvo nalaze u trenucima kada im srce jako lupa će vas ohrabritii podržati u namjeri! Sretni smo što uvijek naiđemo na nekog koji pripada drugoj skupini koju smo pomenuli. Njihova podrška često zna biti i presudna u trenucima kada se nađemo na nekoj prekretnici. Ovaj put, ljubazni i susretljivi domaćin nam je pružio mnogo preciznih informacija o stazama Olimpa, o udaljenostima i vrsti podloge. Pokušao nam je i osigurati mjesto za spavanje u jednom od domova na Platou muza, ali na našu žalost radio veza nije funkcionisala. I onda dolazi momenat sa početka priče o Epic Balkan ekspediciji. Otprilike sedam dana je prošlo od kada je sve što imamo bicikl i ruksak na leđima, a mi iz plićaka poglede bacamo prema najvišim vrhovima Olimpa jasno iscrtanim na svijetloplavom nebu daleko na zapadu. Iako je Rila sa Musalom nešto viša od Olimpa, neobjašnjivo strahopoštovanje smo osjećali prema gromadi pred nama koja se uzdizala gotovo od same obale Egejskog mora do neba.
Oko četiri sata, mnogo prije nego što je sunce obasjalo maslinjake iznad gradića Litohoro, mi smo bili na asfaltnoj cesti prema Stavrosu. Osim čopora pasa lutalica i nekoliko vojnika na straži kasarne pored koje smo prošli i koji su zbunjeno gledali u svjetla koja im se približavaju, na ulicama Litohra nikoga nije bilo. Prva vozila puna planinara su počela prolaziti pored nas tek kad smo bili visoko iznad maslinjaka, a sunce priredilo fantastičan prizor na istoku. Negdje na otprilike devetsto metara iznad mora asfaltna cesta zalazi u šumu, a more se gubi iz vida. Vožnja biciklima je trajala još vrlo kratko jer smo sa asfaltnog skrenuli na strmi makadamski put koji naglo prestaje nakon stotinjak metara prašine i pretvara se u planinarsku stazicu prema domu Pretrostruga. Bicikle je nemoguće voziti jer je nagib prevelik, mnogo je korjenja i krupnog kamenja. Međutim, ovo je znak odlične zabave u povratku. Ukoliko ne ‘skontamo’ neku drugu varijantu za spust ovim putem ćemo definitivno nazad, kako smo planirali i to nam sigurno neće teško pasti! Koristimo svaku priliku da osmotrimo karakteristične sekcije, da upamtimo orjentire i pokušamo unaprijed naći rješenje za prelazak preko njih. Otprilike smo proglasili nekoliko kategorija tehničke zahtjevnosti: ‘Ide ovo’, ‘Samo polako i može se’ i ‘Nema šanse’. Naravno, ponovo nezaobilazna polemika oko veličine točkova, naročito kada smo se dvoumili između druge i treće kategorije.
Tempo na usponu je bio prilično jak. I sa biciklima na leđima smo sustigli i prestigli nekoliko iznenađenih grupa planinara do Petrostruge na otprilike 1900 m.n.v. Na našu žalost, pred samim domom smo ušli u oblak koji nam je uskratio fenomenalan pogled na Egejsko more po kojem je dom Petrostruga poznat. Ponovo smo se uvjerili kako planinski turizam funkcioniše: dom Petrostruga vise sliči hotelu bez parkinga i prilazne ceste. Modernoj građevini električnu energiju obezbjeđuju solarni kolektori, a tehničku vodu sistem skupljanja i filtriranja oborinskih voda. Objekat ima više od 20 soba i veliku kuhinju sa trpezarijom. Ponuda u kuhinji je odlična obzirom na nadmorsku visinu i odlučujemo probati špagete i grčku salatu. Dopunjavamo rezerve pitke vode i krećemo dalje. Ambicije su porasle jer je jedva jedanaest sati, a uspjeli smo popeti 1900 vertikalnih metara. Nastojaćemo stići do Platoa muza i naći prenoćište u jednom od dva doma na 2800 m.n.v. Nastavak puta je gotovo istog nagiba sa nekoliko vozljivih sekcija, ali vrlo opasnih za bržu vožnju pa vozimo maksimalno oprezno nastojeći da uz pomoć točkova pređemo što je moguće više puta.
Na 2300 m.n.v. prizori počinju ličiti na one sa fotografija Olimpa koje smo proučavali prilikom planiranja rute: ne sve strane oštre stijene i planinarska staza uklesana u njih, povremeno ojačana ponekim klinom i komadom drveta. Vidi se da se trasa mnogo koristi, ali i održava. Sve vrijeme od Petrostruge gusti oblak kroz koji smo se kretali nam je zaklanjao pogled da bi jednako brzo kako se pojavio nestao kada smo izbili na visoravan poznat kao Plato muza. Pogledi su nam se zaustavili na kruni od stijena na cijem vrhu je bio Zeusov prijestol. U dugačkim procjepima koje Sunce jedva dodirne čak i za dugih ljetnih dana se zadržalo dosta snijega što je prizoru davalo dodatnu čar i par stotina metara visine. Kilometar pedalanja preko platoa nas je dijelio od doma Apostolidis. Činilo nam se da trošimo posljednje kalorije toga dana i da smo današnji cilj ispunili. Nalazimo se stotinjak metara ispod vrha, uživat ćemo u fantastičnom danu i sutra ujutro osvojiti Mitikas.
A onda pravimo potez koji se može očekivati samo od dvojice Bosanaca ohrabenih prethodno ispenjanim visinskim kilometrima, odličnim ručkom i pivom. Odlučujemo se istog dana popeti na Mitikas. Prošle godine smo gotovo alpinističke sekcije u Karpatima prolazili sa biciklima na leđima, ovaj put to zaista nije potrebno. Kako nam rekoše, do vrha treba maksimalno jedan sat vremena kraćom, strmijom i opasnijom trasom za razliku od duže koja uzme nekoliko sati. Engleski jezik naših sagovornika ne možemo kriviti za neuspjeh pregovora, bili su uvjereni da su nam objasnili gdje treba skrenuti prema vrhu, a mi sigurni da smo ih pravilno razumjeli. Prateći stazicu prema najvišim vrhovima Olimpa, uopšte ne kontrolišući putanju na GPS uređaju skrećemo kod prve oznake, crvene strelice okrenute prema vrhovima. U tom trenutku nije bilo sumnje da je to pravi put prema Mitikasu, međutim, pola sata kasnije, kada su oznake postajale sve rjeđe i dok na kraju nisu potpuno nestale bilo nam je jasno da je vrijeme da bacimo pogled na GPS uređaj. Bilo je to u trenutku u kojem su se vjerovatno mnogi planinari ili alpinisti našli, trenutak u kojem je nemoguće ići dalje jer je prestrmo i preopasno, a povratak istim putem izgleda skoro jednako! Nekoliko desetina metara visinske razlike nas je djelilo od vrha Olimpa, ali stotinjak metara zračnom linijom. U pravcu Mitikasa se ispriječila ogromna stijena velikog kontranagiba, a sa strane provalija koja se gubila u oblaku. Bili smo, zapravo, negdje između vrhova Mitikas i Stefani. Razočarani neuspjehom, ljuti na same sebe odlučujemo se na povratak istim putem koliko god opasan bio. Prethodno smo napravili seriju fotografija koju smo nazvali „Glup i gluplji“ na temu „Niko neće ni skontati da ovo nije Mitikas“. Dan je lagano izmicao, Sunce je brzo nestajalo na zapadu i Plato muza je za čas bio u sjeni najviših vrhova čineći da temperatura padne na svega nekoliko iznad nule.
Vraćali smo se uz par izgovorenih riječi. Razočarani, gotovo obeshrabreni, u jednom trenutku se činilo da je Zeus učinio da Mitikas ostane za nas neosvojiv. Ispričali smo planinarima u Apostolidisu šta nam se desilo što je, naravno, izazvalo erupciju smijeha. Zapravo, izgledalo je kao dobar vic: popeli se Bosanci na pogrešan Mitikas. Pogrešno skretanje. Izgleda da smo svojim šalama prethodnih dana naslutili ovo što nam se desilo. Na spavanje smo otišli prije ostalih u domu i svaki smijeh koji je do nas dopirao smo shvatali kao zbijanje šala na naš račun. Nije bilo dvojbe, ujutro Mitikas mora pasti.
Barem dva puta odlučniji nego prethodnog dana ustali smo prije svih planinara u domu Apostolidis. Doslovno smo otrčali putem kojim smo dan ranije prošli dva puta. Tačka sa koje kreće finalni uspon na Mitikas se nalazila stotinjak metara niz put od tačke koja nas je prevarila! Stotinjak metara uspona stijenama, težak, na mjestima opasan kao dan ranije smo uspjeli savladati relativno brzo. Ne znam da li je osjećaj koji nas je obuzeo na vrhu bio oduševljenje ili olakšanje nakon jučerašnjeg neuspjeha. Kako god, pod nama je sada bio i Mitikas na 2917 m.n.v. Tri od četiri. Još uvijek je bilo jutro, a sa nama na vrhu samo mala grupica planinara koja je došla grebenom, vjerovatno lakšim i dužim putem. Nekoliko fotografija za uspomenu i vrijeme je da se krene nazad. Samopouzdanje je bilo ponovo na nivou, poučeni iskustvom smo dijelili savjete grupama koje su četveronoške dolazile stijenama preko kojih smo i mi maločas grabili. Uspon od doma Apostolidis do Mitikasa i nazad je zaista kratko trajao kako su nam prethodno najavili čak i u biciklističkim patikama. Nama je uzeo jedan i po sat. U domu, naravno, ponovo šale na račun dvojice Bosanaca koji su ovaj put imali fotografske dokaze da su danas uspjeli osvojiti vrh koji su planirali.
Kratka pauza i doručak su prethodili spustu. Znali smo da je spust koji nas je čekao vrhunac turneje. Nećemo mijenjati plan, odlučujemo ići sitom trasom kojom smo se i popeli, voziti što je moguće više sekcija do Stavrosa, a zatim ćemo, po preporuci domaćina doma Apostolidis ići prema manastiru Sv. Dionisia i do Litohora doći izvjesnom planinarskom stazicom o čijem stanju nemamo pojma.
Uslijedio je definitivno najzahtjevniji spust koji smo ikada vozili. Pred nama je bilo 1800 vertikalnih metara, ali ovaj put nizbrdo! Za vrijeme pripreme za spust smo odlučili da vozimo sa 30% rezerve, što bi značilo mnogo sporije nego što bi se realno moglo, sa mnogo opreza i bez imalo rizika na opasnijim sekcijama. Koliko se 10 kilograma tereta na leđima osjeti na usponima, jednako toliko se osjeti i na spustu pa i ovu činjenicu treba uzeti u obzir. Isprva smo krenuli lagano, sa rezervom koju smo pominjali, ali kako je spust napredovao tako je i samopouzdanje raslo do te mjere da smo sa lakoćom prelazili sekcije koje smo na usponu proglašavali za nemoguće! Napravili smo i dvije pauze da rezimiramo utiske sa etape koju smo upravo prošli i, naravno, da odmorimo ruke.
Zaista nas je sreća pratila na ovom putovanju. Prosto je nevjerovatno da na ovakvim spustovima nismo imali niti jedne probijene gume, samo jedan lakši pad u trenutku pokušaja demonstracije nadmoći velikih točkova. Do manastira Sv. Dionisia smo se mnogo brže spustili nego što smo očekivali. Nakon toga, pred nama je bio još jedan spust i to onaj o kojem smo imali vrlo malo informacija. Čak su i topografske karte kojima smo raspolagali prikazivale različitu kategorizaciju staze do Litohora. U konačnici, desila se repriza fenomena sa planine Rila: spuštali se sa 2800 na 100 m.n.v. i uspjeli napraviti 2000 vertikalnih metara uspona! Diskutabilno je uopšte spust od Sv. Dionisia do Litohora nazvati spustom jer vijugavi putić koji prati rječicu što se slijeva sa Olimpa prema istoku pravi mnogo uspona do mjesta završetka.
Poslije podne smo se vratili u Summit Zero i do kraja dana nazdravljali najboljem spustu koji smo vozili. Još jednu noć ćemo provesti na obali Egejskog mora jer slijedećeg jutra krećemo nazad za Solun. Tri četvrtine ekspedicije je iza nas, na sjeverozapadu nas čeka Golem Korab.
[box]
Sutra čitajte nastavak:
Golem Korab, 2764 mnv, Makedonija
… Sa porastom nadmorske visine, oblaci i magla su postajali gušći, a uskoro je kombinaciju lošeg vremena upotpunila i sitna kiša. U takvom okruženju susreti sa ovčarskim psima nisu nimalo prijatni. Prvo se negdje u magli začuje karakteristično zviždanje čobana, malo zatim komešanje ovaca i na kraju lavež ljutih planinskih pasa ovčara koji su navikli samo na gazdu i ovce. Sve drugo smataju prijetnjom. Onako mokri od kiše izgledaju još strašniji. Obzirom da se na dogovorenoj lokaciji nismo našli ostalo je nejasno ko je gore prošao u naletu pasa ovčara….[/box]
Autori: Ozrenko Mahmutović i Ivan Gakić
[box type=”info”]
Zahvaljujemo se sponzorima ekspedicije Epic Balkan: Nacionalni restoran “Pod lipom” Sarajevo, Novo nordisk, Optički studio Loris i portalu Klix.ba
[/box]
