Epic Balkan 2014: Golem Korab, Makedonija

Epic Balkan
Epic Balkan…na početku nam je naziv zvučao prepotentno pa čak i pretenciozno, ali od najviših vrhova koje smo osvojili brdskim biciklima na Balkanu nam je ostalo da se popnemo još na četri, i to smo željeli uraditi u jednom putovanju. Nakon što smo sabrali sva iskustva, čini da je naslov putovanja ipak dobro odabran. Do sada smo obišli Dolomite u Alpama, Bobotov kuk u Crnoj Gori, Golem Korab u Makedoniji i Albaniji, Moldovan u Rumuniji i za potpunu listu su nam ostali vrhovi: Midžor, 2169 m. n.v. (Srbija), Musala, 2925 m. n. v. (Bugarska), Mytikas, 2917 m n.v. (Grčka) i Golem Korab, 2764 m n.v (Makedonija). Dakle, postavili smo jednostavan cilj da u petnaest dana obiđemo četri najviša vrha na Balkanu, noseći samo neophodne stvari u našim ruksacima.

Golem Korab, 2764 mnv, Makedonija

Vozovi su, također, priča za sebe. Ako vožnja traje skoro dvanaest sati onda se može naći dovoljno materijala za čitavu knjigu! Razni ljudi i njihove interesantne sudbine zajedno sa jednim komičnim događajem su učinili da put od Soluna do Niša postane jedan od nezaboravnih. Odmah na početku putovanja scena iz komedija. Prepuni voz polazi, putnici još nisu na svojim mjestima i ako silnoj pometnji dodate dvojicu biciklista koji pokušavaju nekako utrpati u silni haos svoje bicikle dobije se prilično nervozna atmosfera. Kada smo konačno smjestili bicikle u hodnik ispred kupea tako da su nam u vidokrugu i da ostali putnici mogu nekako prolaziti pokušali smo ubaciti ruksake na prtljažna mjesta kupea. U tom trenutku, dok vozom još uvijek vršljaju policajci i carinici moj saputnik nehotično aktivira sprej sa likom medvjeda na spremniku. Naravno, riječ je o suzavcu za odbranu od divljih životinja. Od silnog žamora niko nije čuo karatkerističan zvuk spreja, ali se nakon nekoliko trenutaka u prepunom kupeu itekako moglo osjetiti da nešto nije u redu jer smo svi odreda počeli kašljati i kihati. Starija gospođa iz Srbije je primijetila i neobičan miris pa je upitala:
„Drago dijete, pa šta je to?“
„Ma parfem za djevoku gospođo, ali izgleda da se pokvario.“ – odgovara moj saputnik.
„Uh…. Znate, ja imam vrlo osjetljiv nos.“ – Jedva je uspjela izgovoriti gospođa panično napuštajući kupe. Gospođu do kraja puta nismo vidjeli, mogli smo je samo povremeno čuti kako u jednom od susjednih kupea kiše i komenariše neukus današnje omladine. Tako smo dobili jedno slobodno mjesto u kupeu. Kasnije, tokom vožnje smo na bosanski način, šalom, probili led šutnje objasnili saputnicima zašto su svi plakali napuštajući Solun. Dva sata iza ponoći po lokalnom vremenu smo doputovali u Niš. Dan koji je uslijedio smo iskoristili za obilazak znamenitosti grada Niša, a pred veče krenuli prema Skopju kolima.

Prošlo je skoro dvije sedmice turneje, a mi smo samo šapatom spominjali kako nas je sreća nevjerovatno poslužila. Još uvijek bez ozbiljnijeg pada ili puknute gume iako je iza nas bilo mnogo visinskih metara uspona i spusta teškim terenima. Nažalost u najgorem trenutku fortuna nam je okrenula leđa jer smo otkrijeli kvar na zadnjem amortizeru na jednom od naših bicikala koji uzrokuje momentalno gubljenje pritiska i vožnju čini nemogućom. Pomoć smo potražili u automehaničarskim radnjama i u nekoliko servisa bicikala u Skopju. Nakon intervencije servisera u posljednjem servisu do kojeg smo stigli više nije bilo nade jer je ventil trajno oštećen. Jedan ispravan bicikl, jedan neosvojen vrh, a dvojica biciklista.

Ipak, od plana nećemo odustati: Golem Korab će biti osvojen. Dok smo se kolima vozili od Skopja preko Tetova i Gostivara do Mavrovskog jezera razradili smo plan. Na putu prema vrhovima na granici Makedonije i Albanije postoji nekoliko objekata. Neki od njih su napušteni i neuslovni, a neki su u službi makedonske granične policije. Ako ne nađemo adekvatan prostor za spavanje u nekom od objekata, prenoćićemo u automobilu. Prema vrhu Koraba ćemo krenuti u isto vrijeme, jedan biciklom, drugi pješke i naći se na vrhu. Doduše na ruku nam nisu kišni oblaci i izmaglica koja se ukazivala, naprotiv, činilo se da nam sreća sve više okreće leđa.

Malčice pokolebani razgovorom na prvom punktu granične policije o izgledima da spavamo u nekom objektu podno vrhova Koraba i vremenskoj prognozi za dan koji slijedi, ipak ne odstupamo od plana i nastavljamo dalje. U magli i, kako nam se činilo, na proplanku u dolini okruženoj bjelogoricom se ukazao zidani objekat sa dominantnim antenama na krovu. Definitivno punkt granične službe. Već je kasno za bilo kakav ozbiljniji pothvat traženja alternative za noćenje, postaje vjetrovito i hladno pa odlučujemo kola parkirati u blizini objekta i nekako izmoliti dozvolu za spavanje u kolima od graničara. Međutim, u objektu i oko njega dugo nije bilo nikoga. Otprilike kada smo počeli pripreme za noćenje u skučenom prostoru kola odnekud se pojaviše graničari. Iznenađeni što vide dvojicu Bosanaca pored njihovog objekta u vrijeme idealnom za prekogranični šverc legitimišu nas po službenoj dužnosti.Koliko su Bosanci slični Makedoncima po dobrom raspoloženju i susretljivosti uvjerili smo se vrlo brzo.

Nakon desetak minuta razgovora sa graničarima smo već bili na „ti“ , razgovarali o aktuelnoj problematici u svijetu i pili kafu u toplom. Nadali smo se da će nam prijatelji graničari ponuditi neku od prostorija za noćenje. Ne treba nam mnogo, dovoljno je nekoliko kvadrata da postavimo madrace na naduvavanje i vreće za spavanje. I baš u trenutku kada smo krenuli raspoređivati stvari u kolima u namjeri da dobijemo što više prostora za spavanje spomenuše nam opciju jedne prostorije, ne baš prijatne za boravak…U objektu već duže vremena nije bilo električne energije i posada na drva grije dvije prostorije u kojima borave. Ostale prostorije su hladne kao led uključujući i našu. Da bude zanimljivije reći ćemo samo da je prostorija vrlo specifična, sa debelim metalnim vratima, jednim krevetom bez madraca i rešetkama na prozorima. U ovoj prostoriji prenoćište često nalaze krijumčari ukradene stoke. Provesti noć u zatvorskoj ćeliji – što da ne!

Vrlo hladno i oblačno jutro je sa dna naših ruksaka izvuklo opremu za hladno i kišno vrijeme. Nastojeći da ne probudimo naše domaćine u potpunoj tišini smo napustili pritvorsku jedinicu objekta i krenuli vijugavim makadamskim putem. Tempo je bio lagan, u ekipi ovaj put biciklista i pješak. Skupa smo ostali na makadamskom putu do tačke razdvajanja u momentu kada put strmo kreće nizbrdo praveći nekoliko stotina metara visinske razlike. Biciklom je to čas posla, ali pješačiti i gubiti dragocjenu visinu nije zabavno. Usklađujemo satove i topografske karte na elektronskim uređajima i dogovaramo tačku na kojoj ćemo se sastati prije završnog uspona na Golem Korab.

Ipak, vrlo brzo nakon razdvajanja ispali smo jedan drugome iz vida i upali u slične nevolje. Sa porastom nadmorske visine, oblaci i magla su postajali gušći, a uskoro je kombinaciju lošeg vremena upotpunila i sitna kiša. U takvom okruženju susreti sa ovčarskim psima nisu nimalo prijatni. Prvo se negdje u magli začuje karakteristično zviždanje čobana, malo zatim komešanje ovaca i na kraju lavež ljutih planinskih pasa ovčara koji su navikli samo na gazdu i ovce. Sve drugo smataju prijetnjom. Onako mokri od kiše izgledaju još strašniji. Obzirom da se na dogovorenoj lokaciji nismo našli ostalo je nejasno ko je gore prošao u naletu pasa ovčara. Taktika je jednostavna: galamom i bacanjem kamenja smo nekako uspjeli odbiti pse i nastaviti odvojeno prema četvrtom vrhu turneje.

O prizorima koji su nas okruživali ne znamo ništa. Vidljivost je bila manja od 50 metara i na sve strane sivilo! Znamo samo da smo pratili usku zemljanu stazicu urezanu u površinu od guste planinske trave. Do vrha sam stigao prije druga koji je danas imao ulogu pješaka, sa biciklom na leđima. Jak vjetar me je natjerao da na brzinu napravim nekoliko fotografija i potražim zaklon i tamo sačekam drugog člana ekipe. Nije potrajalo dugo, a iz magle je izbila neobična kreatura na dvije noge i neobično dugim rukama. Odmah mi je bilo jasno ko je to bio. Za odbranu od pasa moj prijatelj je našao dva drvena štapa i nije ih ispuštao do samog vrha.

Ne možemo se pohvaliti zajedničkim fotografijama na vrhu Koraba jer se ne razlikuju mnogo od ostalih koje smo napravili usput. Jedina razlika je što se na fotografiji četvrtog vrha vidi zastava BiH i kameni stub sa natpisom 2764. U zaklonu, malo ispod četvrtog osvojenog vrha na turneji smo proslavili uspjeh malom zakuskom. Dvije stvari nećemo prežaliti: loše vrijeme koje nas je pratilo na usponu na Korab i kvar jednog bicikla zbog kojeg nismo mogli obojica uživati u fenomenalnom spustu planinarskom stazom do objekta granične policije i dalje, prema asfaltnoj cesti prema Debru. U povratku ponovo jedan na biciklu, drugi kao pješak. Prepričavali smo komične situacije sa uspona kada smo dovikivali sa stijenama i hrpama kamenja u magli misleći da je u pitanju drugi član ekipe. Na 2300 m.n.v. oblaci i magla su se počeli razilaziti, čak je i kiša prestala i konačno smo mogli uživati u pogledu na jugoistok. U rano poslijepodne smo bili kod kola, spremni za polazak kući. Čekao nas je dugačak i interesantan put kroz Albaniju i Crnu Goru do Sarajeva.