Ima nešto fascinirajuće u tome kako ljudi u Europi jednostavno organiziraju svoj život. Dovoljno je da smisle dobre zakone, poštuju ih, plaćaju poreze i žive od svoga rada. Koga briga za politiku ako su ceste dobre, plaće visoke i ako je glavni problem što je u komšije cvijeće ljepše ili gdje će se ove godine na ljetovanje.
U Bavarskoj, najrazvijenijoj federalnoj pokrajini Njemačke, nalazi se Ingolstadt, gradić sa oko 123.000 stanovnika raširen oko Dunava. Svoj procvat zahvaljuje Audiju, automobilskom gigantu u koji se svakodnevno slijeva rijeka od 35.000 radnika. I sve teče mirno, bez srkleta, ljudi rade, osnivaju obitelji, bave se sportom, rekreacijom… Mnogo je i naših stručnjaka zaposlenih u raznim segmentima ovog koncerna. Jedan od njih je moj prijatelj Ervin, iako hiljadu kilometara udaljen od rodnog Sarajeva, ipak jedan od aktivnijih članova MTBA tima. Nedaleko od Ingolstadta je oblast Altmühltal, brežuljkasti dio Bavarske, ni po čemu spektakularan ali zahvaljujući njemačkoj pedantnosti, smislu i upornosti u izgradnji, postao je raj za bicikliste i pješake. Oblast je, naravno, zaštićena i proglašena parkom prirode pa je čak i na dijelu autoputa koji je presijeca brzina ograničena na 120 km/h, za razliku od ostalih autostrada gdje možete juriti bez ograničenja.
E, kad se ova dva podatka zbroje, Ervin plus park prirode, sasvim je logično da ne odbijem poziv za vožnju makar umjesto svog vozio bicikl Ervinove supruge. I tako, dok su naše supruge i djeca razgledale znamenitosti Ingolstadta, Regensburga ili Nürnberga, mi smo organizovali “turu” Altmühltal, tačnije u Kipfenberg.
Prvi kojeg smo “pokupili” usput je Karsten. Zanimljiv sredovječni muškarac koji je odlučio da se makne iz grada jer mu smeta gužva. U garaži nabrojah sedam različitih modela bicikla, tri motora od kojih jedna prelijepa Honda i jedan Enduro s kojim planira turu po Maroku. Za današnju vožnju odabrao je Trek Remedy, naravno ovogodišnji model. Smeta mu ljudska zavist pa je Porsche 911 zamijenio manje upadnim VW Golfom R32 s kojeg je skinuo oznaku “R32” pa se vlasnici mnogo jačih limuzina zabezeknu kad projuri kraj njih kao munja.
Karsten je probao gotovo sve u životu valjda zato što mu je dosadno, čak je naučio i da pilotira, a u brdskom biciklizmu se zadržao najduže. Trenutno, Karsten se “zabavlja” organizujući seminare iz tehnike MTB vožnje. Kad je čuo da i ja kod kuće vozim Trek Remedy, nesebično mi je ponudio svog mezimca a on bi sjeo na neki drugi bajk iz garaže. No, ponudu sam odbio.
Dok smo se vozili do mjesta odakle tura starta Ervin mi je pričao da će sa nama voziti i Markus Ebner, čovjek koji je bio 15 puta prvak Njemačke i jedanput svjetski prvak. Na sreću, ne u brdskom biciklizmu već u snowboardu, ali svejedno, čast je voziti rame uz rame sa svjetskim prvakom.
Najzanimljiviji je, ipak, nasmijani Armin koji je došao u dresu sa utrke “Sellaronda Hero”, poduhvata nama običnim smrtnicima neshvatljivog, kad se u jednom danu biciklisti popnu blizu 5.000 metara visine. “Uh, valja mi voziti s ovim tipovima” pomišljam. I da stvar bude gora, Ervin me je najavio kao “predsjednika Asocijacije MTB” pa su tipovi očekivali valjda nekog Hansa Reya, a ne mene koji nisam sjeo na bicikl prethodnih mjesec dana. No, šta je tu je, nema nazad. Ohrabrio me Ervin koji je došao u istoj MTBA majici.
I onda vožnja po Altmühltalu. Džabe sam se tješio kako su to brdašca visoka tek par stotina metara koja ću već nekako pregurati. Već sa prvim metrima vidio sam da sa ovim momcima nema šale. Tempo koji su zadali je više nego žestok. Doduše, kasnije će se ispostaviti, to je ono tipično muško foliranje kad se pojavi novi pa ga domaćini pokušavaju zadiviti vještinom, brzinom, snagom… Nakon kratkog zagrijavanja uslijedio je prvi spust uskom stazicom, mjestimično i užom od Trebevićkog spusta, ali na momente opasnijom. Bilo je zavoja širokih pola metra a uz sve to i neko korijenje vlažno od kišice koja je pomalo rominjala. Taj i sljedeći spust su bili tipa “jedva-izvukoh-živu-glavu” ali nekako uspijevao sam ih sustizati bez zaostajanja. Onda je uslijedila malo “normalnija” vožnja kroz doline, polja, pa uzbrdo, pa opet spust i sve tako. Ali vozili smo gotovo tri sata bez pauze što je novo iskustvo. Naime, moguće je i bez uspona na 2000 metara visoki vrh postići izvrstan trening, napor i od naoko bezazlene regije napraviti pravi bike park. Zastali smo samo na trenutak na jednom mjestu da mi pokažu oznaku centra Bavarske. Dan je završio u nekoj prastaroj konobi, momci su odradili trening, ja od te žurbe nisam uspio napraviti ništa od dobrih fotografija, ali bilo je sjajno. Toliko dobro da smo već razmišljali o Arminovom pozivu za vožnju u subotu.
Iako mi je bila puna kapa preživljavanja singl-trailova tim ludačkim tempom, ohrabren činjenicom da će sa nama voziti i Arminova supruga, pristao sam na tu “turističku vožnjicu”. Tačno je da smo se penjali na mjesta odakle se vidi prekrasna panorama, svaki pedalj obrađene zemlje zasijan pšenicom, hmeljom ili kukuruzom, da smo pronašli ostatke rimskih zidova ili gledali stari kanal koji spaja Baltičko sa Crnim morem, vozili smo se i po rubovima žitnica i po fantastično urađenim makadamskim putevima, ali gdje god je makadamski put imao za alternativu spust single-trailom, dileme nije bilo – ide se tamo gdje je veći adrenalin. Da stvar bude gora Arminova supruga Andrea je neki fenomen od žene, prije samo godinu imala je 20 kg više a onda se “navukla” na biciklizam, vozi svaki dan svog “tventinajnera” i kad smo već bili pri kraju zadala nam takav tempo da smo u šali pitali Armina čime je hrani pa nam odmiče na najvećem brdu.
Ne treba biti previše vidovit da bi se pogodilo kako ovo dvoje ljudi sretno žive u pregrađu, u kućici sa troje djece, lijepo vaspitane pa su se učtivo predstavili strancima. Kad sam rekao da sam ja Emir i da dolazim iz Bosne, 12-godišnji dječak što je držao loptu pod miškom ispalio je kao iz topa “Bosna i Hercegovina”. Nije se odmah mogao sjetiti glavnog grada, ali je otrčao i iz kuće donio papir sa spiskom svih evropskih država, glavnih gradova i brojem stanovnika. Oduševilo ga to što je u Sarajevu održana Olimpijada i taj podatak je zapisao na papirić.
Priča o Bavarskoj bi se mogla okititi Regensburgom ili Nürnbergom koje posjetih, lakoćom s kojom ovi ljudi žive i raduju se svakom slobodnom poslijepodnevu, upornosti s kojom svakodnevno treniraju ili naprosto fascinirajućim tokom saobraćaja koji klizi u tri trake autoputa, ali o tome drugom prilikom. Poenta je u tome kako su ljudi jednostavno prepoznali ono lijepo što im priroda pruža, zaštitili je, napravili brojne puteve i stazice, zabranili automobile i roštilje i privukli hiljade biciklista. Ne mogu a da se ne otmem utisku kako triput bolje uslove za brdski biciklizam, turizam i sve ostalo imamo i mi u Bosni, samo što nemamo pameti. Pardon, i Hercegovini, kako reče Arminov sin blizanac.
[box]
Patent za svoju dušu
Na povratku kući svratismo do još jednog nevjerovatno zanimljivog čovjeka. Armin Dresel živi tridesetak kilometara daleko od Ingolstadta u nekom selu, napustio je posao u Audiju i posvetio se onome u čemu uživa – servisiranju bicikla. Postao je poznat po svom majstorluku pa nije rijedak slučaj da mu na servis svoje ljubimce donose biciklisti Što žive stotinjak kilometara dalje. Zastupnik je marke Cube, ali fascinira da se sve to odvija u jednoj malo većoj garaži.
Iako smo ga zatekli na ručku (na vratima je pisalo “Dolazim ubrzo”), prekinuo je objed i popričao s nama. Pohvalio se kako je završio jednu neobičnu spravicu i uveo nas u svoju garažu. Stvar me fascinirala: na ležeći bicikl iz serijske proizvodnje dodao je motor sa elektro-bicikla, popularni Pedelec sistem. Na taj način se kreće pokretanjem pedala a u slučaju potrebe sila je potpomognuta elektromotorom. Međutim, Armin je motor preradio, dodao još jednu vješto prikrivenu bateriju i prekidač za njeno pokretanje i kad radi punom snagom ovaj neobični mehanizam dostiže nevjerovatnih 75 km/h. Da stvar bude još interesantnija autonomija baterije omogućava udaljenost od 250 kilometara bez punjenja.
Praktično, ovo je bolid sa pedalama, Shimano Deore mjenjačem i disk kočnicama. Interesantno je da kočnice nisu hidraulične već sa sajlama kako bi rad bio sinhroniziran. Jednom ručicom se koči na prednje točkove a drugom na zadnji točak i sve funkcioniše savršeno. Da bi vožnja bila sigurnija po noći tu je par simpatičnih farova, štitnik za noge sličan vjetrobranu, navigacijski uređaj a Armin je, onako iz zabave, dodao i radio aparat.
Pitao sam ga zašto stvar ne proda Audiju i obogati se, na što se nasmijao, odmahno rukom i rekao da je on ovo sebi složio kako bi lakše mogao otići na duge ture, da u svemu uživa i da ga takav novac ne zanima. Doduše, zasad ga koristi ilegalno i ni jedan policajac nije otkrio dopunsku bateriju, a jedino čega se mora paziti su kamere za mjerenje brzine. Ko zna, možda jednog dana ovakve sprave budemo imali i na našim cestama, uredno registrovane i sa tablicama.
[/box]
Tekst i foto: Emir Vučijak
