Cijelu zimu i proljeće proveo sam zureći u karte i Google Earth, razrađujući plan trodnevne treking ture sa krajnjim ciljem-Nacionalni park Durmitor.
Na kraju sam napravio itinerer sa razrađenom dnevnom kilometražom, visinskim tačkama i satnicom vožnje. Planirao sam startovati sa Pala, pa preko Podgraba, Prače i Hrenovice, planinskog prevoja Hranjen i Jabuka, spustiti se u Goražde i taj prvi dan završiti noćenjem u Pljevljima.
Ova dionica sabire punih 124 km, što samo po sebi nije problem, ali kad se tu ukalkulišu dva planinska prevoja sa dugotrajnim i oštrim usponima, bilo je jasno da se mora odstupiti od bajkerskog čistunstva i pozvati u pomoć, bar za jednu dio puta, nama ne baš omiljeno auto. Tako sam na kraju isplanirao da od Goražda do graničnog prelaza Metaljka angažujem taksi, što bi taj prvi dan putovanja svelo na razumnih 94 km vožnje i siguran dolazak do Pljevalja prije mraka.Za drugi dan ture sam predvidio vožnju od Pljevalja preko Đurđevića Tare do Žabljaka na Durmitoru, sa ukupno 60 km vožnje i žestokim usponima i za treći dan 50 kilometarsku dionicu od Žabljaka preko Durmitorskih vrleti do kanjona Pive i gradića Plužine na Pivskom jezeru, odakle bih se autobusom, preko Foče, prebacio do Sarajeva. Kad ovo pišem, izgleda kao da sam planirao putovati sam, ali to nije tako. Sve do par dana prije polaska trebalo nas je biti trojica i onda, svako iz svojih razloga, ostaviše me na cjedilu!
Već pripremljen i na ovu mogućnost, čvrsto sam odlučio-idem sam. Svakodnevno pratim na internetu pet-šest vremenskih prognoza i kad sam imao sigurnih nekoliko dana bez opasnosti od kiše, pada odluka-polazak u srijedu, 17. avgusta. Supruga i sinovi pokušavaju me odgovoriti:“Kako ćeš sam, šta da ti se nešto desi, pa tebi je 58 godina …“ ali na kraju popuštaju pred mojom čvrstom odlukom. Moj Kellis Aeron je ranije pripremljen, rezervni djelovi i neophodne potrepštine zapakovane.
Prvi dan
Koristim komšiju iz istog ulaza da s njegovim kamionom, kojim tog jutra kreće iz Konjica preko Jahorine i Pala za Sokolac, dođem na start dugo očekivanog puta. I, desilo se ono, čega sam se pribojavao-zbog nekih nepredviđenih poslova mog kamiondžije, umjesto u jutarnjim satima, bicikl istovaram na Palama desetak minuta prije podneva ! Činjenice su neumoljive-Pljevlja su tako daleko a do mraka nema više od sedam-osam sati. Ovdje, kao dobra vila, uskače moj kolega Halil, cimer iz iste kancelarije, koji nakon kratkog telefonskog razgovora poručuje- u Hrenovici te čeka čovjek sa autom koji će te prebaciti na Hranjen, odatle imaš nepunih 20 km, uglavnom nizbrdo do Goražda u koji trebaš stići do 15 sati, gdje će te preuzeti sudski policajac i odvesti na granični prelaz Metaljka.
Program mi izgleda prilično zgusnut i zato vozim prema Prači maksimalnom brzinom. Predjeli su zaista lijepi, pratim pogledom ostatke ćirine pruge Sarajevo-Višegrad kojom sam se davno, kao mladić, nekoliko puta vozio. Saobraćaj je prilično rijedak, cesta uglavnom u blagom padu tako da bez teškoća održavam prosjek brzine iznad 20 kilometara na sat.Nakon sat i po vožnje stižem u Hrenovicu gdje me, prema dogovoru, čeka mladić sa starim golfom i odvozi me na prevoj Hranjen, odakle ponovo sjedam na bicikl i počinjem se spuštati prema dolini Drine i Goraždu, koga zbog izmaglice, jedva nazirem u daljini.
Zaustavljam se na nekoliko mjesta radi fotografisanja i uživanja u pogledu na gornje Podrinje i sve bliže Goražde, u koje stižem oko 15 sati.U restoranu kod samog mosta preko Drine na brzinu ručam i već me na drugoj strani mosta čeka sudski policajac i svojim autom odvozi na granični prelaz Metaljka. Pozdravljam se sa ljubaznim i predusretljivim Aleksandrom, i nakon što pokazah ličnu kartu Crnogorskim graničarima, započinjem sa posljednjom dionicom prvog dana puta. Metaljka se nalazi na nadmorskoj visini od 1323 m a Pljevlja na 770 m, tako da vozim uglavnom nizbrdo ili rjeđe, po ravnim dionicama. Prvih nekoliko kilometara prolazim kroz gustu crnogoričnu šumu uživajući u idiličnim planinskim predjelima, a zatim se vidik otvorio na prostranu visoravan sa pašnjacima i ponekom krpicom šume . Saobraćaj je jako rijedak, tako da sam do 36 km udaljenih Pljevalja, sreo ne više od 10-15 vozila. Sunce je bilo pri zalasku kada sam se strmim ulicama spustio u grad. U prvih pet minuta boravka u Pljevljima našao sam smještaj u pansionu, blizu centra, ostavio prtljag u sobi, i zaputio se, naravno biciklom, u razgledanje grada. Snimio sam nekoliko fotografija,između ostalog i čuvenu Husein-pašinu džamiju izgrađenu 1569. godine, napravio par krugova po ulicama ovog zaista lijepog grada, i nakon kupovine hrane za naredni dan i večere, pravac u sobu, tuširanje i krevet!
Drugi dan
Kao i obično budan sam prije pet sati, spremam se i izlazim iz Pansiona u svježe maglovito jutro. Pogled na ciklokompjuter prije resetovanja i vidim zabilježenih 86 km vožnje prethodnog dana. Izlazim iz Pljevalja širokim putem pored termoelektrane, praćen maglom koja me spriječava da napravim par snimaka za oproštaj. Cesta u prvih dvanaest kilometara ide po ravnici, kroz pitomu dolinu rijeke Vezišnice do sela Odžak (toponim veoma često korišten, znam najmanje još četiri- pet mjesta sa ovim imenom)a zatim počinje uspon prema prevoju Rudina, na 1205 m nadmorske visine.
Cesta Pljevlja-Đurđevića Tara, bar tog jutra, nije odveć frekfentna, vozim lagano uz stalni uspon, kroz gustu crnogoričnu šumu. Magla se ranije digla, sunce odskočilo i već skidam višak odjeće hvatajući ostatke jutarnje svježine. Na vrhu prevoja pogledom tražim masiv Durmitora ali se on tek nazire daleko ispred mene. Ipak, ono što je dostupno razgledanju , vrijedno je truda. Svuda uokolo valovita visoravan sa izmješanim slikama šume, livada i rijetkim grupicama kuća.Doručkujem pored ceste i odmah nastavljam dalje, spuštajući se na Kosaničku zaravan po kojoj cesta ide skoro potpuno ravno, okružena prostranim pašnjacima.Odavde, već kao na dohvat ruke, izranja veličanstveni masiv Durmitora.
Nestrpljivo očekujem početak spusta u kanjon Tare i odjednom, nađoh se na na mjestu gdje čovjeku zastaje dah pred čudesima prirode. Ispred, bolje reći ispod mene, najveći kanjon u Evropi, dugačak 140 km, dubok i po 1250 m, na čijem dnu snimam samo dijelić čuvenog mosta na Đurđevića Tari.Cesta se, sa nekoliko dugačkih serpentina, spušta prema mostu koji se ukazuje u svoj ljepoti, sa lukovima oslonjenim na strme litice kanjona. Na samom mostu fotografišem smaragdno zelenu vrpcu Tare koja se, stješnjena masivima susjednih planina, jedva provlači na dubini od 350 metara ispod mene. Prelazeći na drugu stranu, sjetio sam se antologijske scene iz Šibinog čuvenog filma „Most“- obračuna mašinkama između partizana Bate Živojinovića i Nijemca kojeg je glumio Relja Bašić, snimljenog tačno na ovom mjestu.
Nakon osvježenja i kratkog predaha u hladu restorana sa pogledom na most, tačno u 11 sati krećem sa usponom na Durmitor. Već je poprilično vruće a predamnom je dobrih 28 km do Žabljaka, od čega skoro polovina puta otpada na uspon sa 610 m na 1450 m nadmorske visine.Dok se laganom vožnjom uspinjem uz sjeverne Durmitorske obronke, uživam u pogledu na suprotnu stranu kanjona odakle sam maloprije došao i Taru koja se dolje, u dubini kanjona, jedva nazire. Pri samom vrhu uspona, dok sam u hladu pored puta kratko odmarao, sustigoše me mladić i djevojka sa biciklima natovarenim sa bar dvadesetak kilograma opreme. U kratkom razgovoru saznadoh da su iz Baskije te da će noćiti u „Zablak“ Srdačan pozdrav uz obavezno:“Vidimo se gore“ ali mladost je mladost. Nisam ih sustigao, niti kasnije sreo a što me je posebno iznenadilo, ispostaviće se da su to bili jedini biciklisti koje sam vidio tokom mog trodnevnog putovanja!
Poslije više od dva sata napornog uspona, napokon sam na prevoju, odakle snimam posljednje fotografije kanjona Tare.Spuštam se lagano ka prostranoj, planinskoj visoravni, na čijem kraju dominira kamena gromada najviših vrhova Durmitora. Negdje oko 14 sati, prilično umoran,stižem do prvih Hotela na ulazu u Žabljak a zatim i u sam grad, poznat, između ostalog, kao opštinsko središte na najvišoj nadmorskoj visini u bivšoj Jugoslaviji.Nakon što sam iznajmio sobu blizu centra i ostavio prtljag, ponovo sjedam na bicikl i spuštam se strmom ulicom sa gustim drvoredom do centralnog mjesta Nacionalnog parka Durmitor-Crnog jezera.
Puteljci i staze probijeni kroz gustu crnogoričnu šumu vode me do obale koja je, zbog niskog vodostaja ove godine, neobično široka. Zadivljen idiličnim prizorom jezera okruženog gustom šumom jele i smrče, iza koje se nestvarno, kao pozorišna kulisa, izdižu kamene litice Durmitorskih visova, snimam nekoliko fotografija. Nakon kratke šetnje, popustio sam zovu umornog tijela i otišao na popodnevni odmor, premda se imalo još mnogo toga za vidjeti. Predveče, oporavljen, izlazim u centar Žabljaka, koji vrvi od šetača i večeram u bašti restorana blizu moje sobe. Nakon šetnje, hvatam se kreveta i prije sna još kratko sređujem film viđenog i doživljenog tog dana.
Treći dan
U rano jutro izvlačim se iz sobe pazeći da ne probudim domaćine, prolazim kroz još usnuli grad i uključujem se na cestu koja vodi za Šavnik. Uživam u vožnji po prostranoj visoravni, i za čudo, primjećujem da mi vjetrovka nije potrebna, iako sunce još nije odskočilo a nalazim se na skoro 1500 metara iznad nivoa mora. Nakon skretanja na put prema Plužinama, počinje uspon na najvišu tačku moje biciklističke ture. Svuda uokolo kamene gromade Durmitora uz koje se, uskom cestom penjem do Sedla, prevoja na koti 1907, odakle pogled puca na sve strane. Na toj visini vlada apsolutna tišina, nigdje nikoga na vidiku. Stojim zadivljen veličanstvenom ljepotom planinskih masiva razbacanih čudesnom rukom prirode. Lijevo od Sedla duboka brazda i provalija Dobrog Dola koja vodi negdje u pravcu Treskavca i Pivske planine a odmah iznad prevoja dominira Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora sa 2522 metara visine.
Vozim vijugavom cestom koja se spušta u kamenu dolinu, a zatim se ponovo penjem na prevoj Prijespa, na koti 1884. Od tog mjesta, bar prema kartama, ne bih trebao imati većih uspona, a nakon što sam ugledao tablu sa obavještenjem da se nalazim na teritoriji Opštine Plužine, očekujem da ću ugledati kanjon Pive i započeti dugotrajni spust. Ipak, tek nakon nekoliko kilometara vožnje,nađoh se na mjestu gdje pogled dopire do veličanstvenih vrhova planina Bioča i Maglića na samom kraju horizonta. Ispred mene, kao na dlanu, planinske livade prostrane visoravni na čijem zapadnom obodu naslućujem ponor u kojem leži Pivsko jezero i gdje bi trebao biti kraj moje biciklističke ture.
Uživajući u prekrasnom krajoliku snimam nekoliko fotografija i napokon, od sela Trsa, započinje spust u kanjon Pive, gdje prvi put srećem dva-tri auta. Nakon vožnje kroz gustu bukovu šumu i nekoliko serpentina, ugledah okomite litice kanjona i modrinu Pivskog jezera a uskoro i gradić Plužine, pritješnjen planinama iznad strme obale. Na kraju, prolazim kroz par kratkih tunela i uključujem se na put Nikšić-Foča, vozim preko mosta ka Plužinama, gdje čekam autobus za Sarajevo. Sa ogromnim zadovoljstvom konstatujem da je cijelo putovanje prošlo bez i najmanje nezgode i da sam se nauživao kao nikad do sada.
U nepunih 48 sati putovanja prešao sam biciklom skoro 200 km, savladao uspone ukupne visinske razlike od najmanje 1800 metara, vozeći kroz fantastične, do tada neviđene predjele.Put autobusom do kuće je tekao kao po koncu i već u popodnevnim satima istog dana, sjedio sam u hladu dvije smrče ispred moje vikendice na Boračkom jezeru, ni sam ne vjerujući da sam još tog jutra vozio bicikl po vrletima Durmitora. I ako bude sreće i zdravlja, planiram ponovo ići na Durmitor. Vjerovatno drugom trasom i svakako ne sam .
Tekst i fotografije: Esad Fejzagić
