Nakon mog povratka sa jezerske ture po Italiji i Švajcarskoj, prema prethodnom dogovoru sa mojim drugarom Senom, krenuli smo sa pripremama za trodnevnu turu od Boračkog jezera do Žabljaka na Durmitoru.Istini za volju, naslov izvještaja nije baš u potpunosti tačan, budući da smo start bicikliranja odredili u Bjelimićima, na mjestu gdje prestaje asfalt na putu prema Kalinoviku. Čim je vremenska prognoza obećavala nekoliko lijepih dana, sa Boraka i Boračkog jezera gdje nas dvojica imamo vikendice, krenuli smo autom do polazne tačke, par kilometara iznad sela Argud.
Prvi dan:Bjelimići – Kalinovik – Miljevina – Brod na Drini – Rafting kamp Bastasi
Jutro je bilo svježe, nebo vedro, vrijeme idealno za početak bicikliranja. Nakon katkog spusta i uspona, razrovanim putem spuštamo se od sela Argud do mosta na rijeci Ljuta, a zatim uz neprekidni uspon izlazimo na zaravan izned sela Hotovlja, odakle se kao na dlanu pruža krasan pogled na najviši vrh Visočice, Džamiju i južne obronke Treskavice . Ispred nas, na istoku se naziru Zelengora i Lelija, a na jugu Crvanj i dalje prema zapadu, vrhovi Prenja. Uslijedio je spust do mosta na Hotovskoj rijeci i ponovni uspon sve do sela Graiseljića, nekoliko kilometara pred Kalinovikom. Nakon tačno četiri sata vožnje, nešto iza podneva, ulazimo u Kalinovik i hvatamo se prve kafane, željni odmora i osvježenja. Razmjenjujući utiske sa netom vožene dionice konstatujemo da smo susreli samo jedno vozilo, te da je cesta u veoma lošem stanju i prilično naporna za bicikliranje.
Nakon polusatnog odmora, nastavljamo asfaltom do iznad sela Vihovići, odakle započinje uspon, dobro održavanim, širokim makadamskim putem kroz gustu crnogoričnu šumu. Uživamo vozeći u hladu visokih jela i smrča, podnožjem planine koja je baš zbog ovakvih, uvijek zelenih obronaka, i dobila svoje ime. Ručamo na proplanku okruženom gustom jelovom šumom i ostatak puta do Miljevine vozimo nizbrdicom promatrajući dolinu rijeke Krupice, da bi na odvojku ceste za selo Jeleč skrenuli lijevo i nakon par kilometara izbili na magistralnu cestu Sarajevo-Foča.
U brzom tempu stižemo na raskrsnicu puteva u mjestu Brod na Drini, prelazimo preko mosta na desnu obalu Drine, i nastavljamo uzvodno putem prema Crnogorskoj granici.Cjelodnevna vožnja je već učinila svoje, pa smo u par navrata odmarali u kafanama uz cestu, tako da smo u samo predvečerje stigli na cilj-Rafting kamp Bastasi, u kojem smo prethodno rezervisali prenoćište. Nakon prevezenih tačno 80 km, večera na terasi restorana udaljenog par stotina metara od ušća Sutjeske u Drinu i odlazak na spavanje, bili su zaslužena nagrada na kraju prvog dana puta.
Drugi dan: Crkvičko polje – Trsa – Sedlo – Žabljak
Odmah poslije ranog doručka, ukrcavamo bicikla u kombi koji će nas prevesti do Crkvičkog polja, odakle smo planirali početak uspona na Durmitor. Startujemo na prevoju opkoljenom jelovom šumom, odmah iznad Crkvičkog polja i vozimo asfaltnom cestom koja se u valovima čas penje, čas spušta, provlačeći se kroz gustu crnogoricu. Par kilometara pred selom Nikovići, šumoviti predjeli se prorjeđuju i pred nama puca veličanstven pogled na planinsku visoravan Pivske planine. Negdje na kraju horizonta u nebo se propinju najviši vhovi Durmitora, Bobotov kuk i Veliki Štouc.
Prvu stanku pravimo u selu Trsa, gdje smo u etno selu doručkovali i obnovili zalihe vode. U nastavku vožnje prelazimo na zapadnu stranu Pivske planine i dolazimo na raskršće kod sela Pišće, na kome se put odvaja desno u pravcu Plužina, dok mi nastavljamo pravo ka Sedlu i krajnjem cilju, Žabljaku.Opčinjeni ljepotom prizora, zastajkujemo bacajući pogled duž prostrane visoravni i dalje na zapad, preko dubokog kanjona Pivskog jezera, odakle se uzdižu veličanstveni masivi planina Maglića i Bioča.
Napokon, počinje dugi i iscrpljujući uspon ka Durmitorskom vrhu Prutaš, za koji već na prvi pogled, nije teško pogoditi kako je dobio to ime. Kad smo već bili na izmaku snaga, dokopasmo se prevoja i drvene klupe pored puta, željni odmora i uživanja u jedinstvenoj ljepoti prizora koji nam se ukazao.Ispod nas obrušava se duboka vala Dobrog dola a na kraju horizonta dominira impozantni planinski prevoj Sedlo, na nadmorskoj visini od 1907 metara.Nakon kratkog spusta u dolinu, uslijedilo je nekoliko kilometara uspona koje smo, trošeći posljednje rezerve snage, više gurajući bicikla nego vozeći, ipak savladali. Snimajući fotografije za uspomenu na samom vrhu Sedla, priznajemo jedan drugom da je ova dionica bila test naših krajnjih mogućnosti. Ipak smo obojica već „ugazili“ u sedmu deceniju života a cjelodnevna vožnja po avgustovskoj pripeci, uz stalne uspone i vožnju na nadmorskim visinama od 1500 do 1900 metara, ni za mnogo mlađe od nas, vjerujem ne bi bio lagan poduhvat. Osvježeni, započinjemo skoro 12 kilometara dugačak spust prema Žabljaku, u koji ulazimo pri samom zalasku sunca, poslije pređenih nešto više od 60 km. Bez teškoća smo pronašli prenoćište i nakon večere u obližnjem restoranu, dokopali se kreveta, ostavljajući posjetu Crnom jezeru za sutra ujutro.
Treći dan: Žabljak – Plužine – Brod na Drini
Nešto prije sedam sati, biciklima bez prtljaga, spuštamo se kroz Žabljak ka Crnom jezeru, prošavši pored spuštene rampe na ulazu nacionalnog parka i dalje kroz gustu crnogoricu stazama oko jezera, koje svaki put oduševljava svojom jedinstvenom ljepotom. Kako smo sa taksistom prethodno ugovorili prevoz do Sedla za osam sati, vraćamo se nakratko nazad u sobu, pakujemo prtljag i nakon polusatne vožnje kombijem, ponovo startujemo sa bicikliranjem. Ovoga puta ka Plužinama i uz skoro neprekidnu nizbrdicu.Tek sada, dugotrajnom vožnjom bez okretanja pedala, čovjek postaje svjestan ogromnog napora kojeg je trebalo utrošiti vozeći prethodnog dana uzbrdicom, u suprotnom pravcu. Negdje na početku spusta ka kanjonu Pive, prvi put, nakon više od deset godina bavljenja rekreativnim biciklizmom, desilo mi se da sam morao krpiti gumu, i to dva puta.
Na kraju smo se sretno spustili do Pivskog jezera i doručkovali u centru Plužina.Kako nije bilo pogodnog prevoza za Foču, angažovali smo taksistu da nas preveze do pred Crnogorsku granicu, budući da nismo željeli riskirati vožnju biciklima na toj dionici sa brojnim, neosvjetljenim tunelima.Par kilometara od BiH granice, ponovo smo sjeli na bicikla i vozili uskim i prilično frekfentnim putem do Mosta na Drini, gdje smo u jednoj kafani pored autobuskog stajališta, uz ručak i piće, čekali autobus za Sarajevo.Iako je autobus bio poluprazan, vozač nas nije primio, uz obrazloženje da nema gdje smjestiti bicikle.Kako sam ovakvu mogućnost predviđao kao vjerovatnu, aktivirao sam rezervni plan-moj brat je odmah krenuo sa Boračkog jezera mojim vozilom po nas, tako da smo u predvečerje bili ponovo kod svojih vikendica na Borcima i jezeru. Usput smo prepričavali utiske, slažući se da je ova tura bila do sada najnapornija i najatraktivnija. Tako sam ispunio obećanje dato samom sebi, kada sam prije tri godine sam biciklirao na Durmitor, ali iz pravca Pljevalja i Đurđevića Tare, i dalje sa Žabljaka preko Sedla do Plužina.
Nakon ove avanture, svečano izjavljujem da ću krenuti na Durmitor i treći put, ali tada u društvu supruge, udobno zavaljen u sjedište auta.
Tekst i fotografije: Esad Fejzagić.
