Druga po redu biciklistička tura u sklopu projekta “Biking&Heritage” organizirana je ovaj put na Romaniji. Za one koji ne znaju, projekat je zamišljen kao upoznavanje i druženje mladih iz Mostara, Sarajeva, Vlasenice te lokalnih biciklista, svaki put u drugoj opštini, a sve kroz posjetu nekropolama stećaka kandidiranih za UNESCO listu svjetske baštine.
Koliko god da je sama posjeta ovom području predivan događaj, toliko je ova šarolikost grupe još zanimljivija. Na jednom mjestu našli su se i mlađi i oni nešto iskusniji, djevojke i mladići raznih nacionalnosti što je, nama biciklistima, najmanje važno. Čak je turu vozila i jedna biciklistkinja iz Japana. No, pored tog silnog miješanja i raznoraznih priča ili šala onako usput, veoma zanimljivo je bilo čuti i pripovijedanje gospodina Zijada Halilovića, saradnika za arheologiju iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Ovaj put govorio nam je o zbilja bogatoj historiji na ovim područjima, od Ilira i Rimljana preko srednjeg vijeka, o putevima i karavanima što su hodili ovim krajevima, zemljoposjednicima i neimenovanim graditeljima stećaka koje danas posjećujemo.
Same nekropole su posebno svjedočanstvo o jednom vremenu. Teško je reći koja je ljepša, ona na Sokocu, ili malo uzvišenje s kojeg je u doba bogumila vjerovatno pucao predivan pogled, a danas je prekriveno šumom, kod mjesta Stjenice, gdje ugledasmo jedan ogromni monolit za koji se upitasmo kako li je uopšte dospjeo ovdje. Tu su bili i raznorazni još uvijek očuvani reljefi poput životinja kojima ne znamo ime, ruke koja drži mač ali koja leži, valjda zato što je riječ o kakvom hrabrom vojniku što skonča u borbi, te drugih različitih ukrasa. Vidjeli smo i nešto od čega se ježi koža na leđima. Naime, na ovom mjestu brojni jazavci koriste šupljine ispod stećaka kako bi pravili svoje podzemne jazbine. To i ne bi bilo toliko čudno da oni ne izvlače ljudske kosti na površinu, kako bi oslobodili prostor za svoju nastambu. Ugledasmo tako kosti srednjevjekovnih ljudi što živješe ovdje, razbacane oko stećaka. Nešto na što zbilja nismo naučili pohodeći naše predivne planine biciklima.
Ipak, mnogo ljepši ugođaj cijeloj ovoj mješovitoj grupi dali su fantastični predjeli, blago talasasti teren prekriven ili gustom travom, ili šumicom. Uz put smo se sladili šljivama, jabukama i džanarikama koje niko ne bere. Naravno, i napili studene vode sa izvorišta koje govori o njenom kvalitetu: “Dobra voda”. Tu je podignut i spomenik nekom partizanu iz Drugog svjetskog rata. Poseban doživljaj je bila posjeta manastiru Svete Trojice gdje su neki zapalili svijeće a neki samo uživali u blagim tonovima himne u slavu Bogorodice, što nam je, onako a capella, otpjeva ljubazna domaćica. Uživali smo i u spustu šumskim putevima, mirisu ljekovitih trava, a kao bonus – vidjeli smo i malo krdo divljih konja. Sve u svemu tura od oko 38 kilometara, vrhunski užitak, fenomenalno druženje i želja da se što prije vidimo kraj nekih drugih stećaka. Već iduće sedmice na Zelengori.
Tekst i foto: Emir Vučijak
