Iako smo turu na Bitovnju radili bezbroj puta ova je bila drugačija i to po dva osnova. Prvo, divno smo se družili sa prijateljima iz biciklističkog kluba “Trek” koje smo pozvali u želji da im na neki način uzvratimo odaziv na donatorsku akciju izgradnje prvog MTB doma koji naše udruženje gradi na Fortici kraj Mostara. Ne samo da su prihvatili poziv da vozimo zajedno, već su došli u velikom broju pa turu možem svrstati u one masovnije.
Druga stvar, kad se spomene Bitovnja obično se misli na uspon do vrha Lisin. Bilo da se radi sa Bradine, ili iz Raštelice pa preko Ivan sedla, uvijek je to nekako poznati uspon na vrh sa jednim od najljepših pogleda u državi. No, kako uspon na Lisin ima i jednu zahtjevnu sekciju gdje je potrebno gurati bicikle, nismo željeli da prijatelje izlažemo tim naporima pa je Đani isplanirao vožnju malo okolo do Martinovog groba, potom preko livada Bitovnje spust na Ivan sedlo, i za kraj asfaltom do Bradine.
Međutim, umjesto da ovo bude lagana rekreativna tura, ona je sa preko 1200 metara uspona i prilično neugodnim blatom na jednom dijelu, na kraju upisana ipak kao jedna od težih. Naime, kako je prethodnih dana kišilo, kamioni su poprilično oštetili zemljani put i bilo je pravo umijeće voziti tragom gume po blatnjavoj podlozi. Neki su malo i gurali, ali na kraju svi hrabro ispenjali do onih beskrajnih livada po kojima je Bitovnja poznata.
A tu, pogled iz snova. S jedne strane Vranica i Zec planina, s druge pogled na ogromni Prenj. U daljini se čak vidjelo i Sarajevo. I sve to uz vjetar sjeverac koji ne samo da nije dao vrućini da nas obuzme već je pokazivao zube i tjerao da vadimo jakne iz ruksaka. No, bez obzira na vjetar bilo je lijepo izležavati se kraj Martinovog groba, slušati cvrkut ptica, smijeh i šalu brojne ekipe na turi. Ostala je nepoznanica kako je Martin skončao i ostao i dan danas da leži na ovom mjestu. Jedni kažu da je švercovao duhan pa su ga na tom mjestu sustigli i pogubili žandarmi, drugi navode da se smrznuo jedne oštre zime. Bilo kako bilo, mjesto vrijedi posjetiti.
Od Martinovog groba dalje put vodi oko vrha Lisin. Rekli bismo idealnog nagiba za prilično brz spust na kojem hrabri i nisu kočili, a oni oprezniji tek neznatno. Stoga i nije bilo većih problema. Sve se završilo na jednom manjem padu, ali kako je podloga zemljana, praktično bez posljedica.
Još jednom hvala drugarima iz kluba “Trek”, Safetu koji je došao čak iz Tuzle da vozi sa nama i poziv da se družimo i na sljedećim lijepim destinacijama koje ćemo organizirati.
Text i foto: Emir Vucijak
