Ima jedna pjesma grupe “Zabranjeno pušenje” u kojoj tipična bosanska porodica pravi kafu, ali tako da ostavi fildžan viška, da se nađe ako neko naiđe: prijatelj, komšija ili tek slučajni putnik – namjernik. Nisu ni bosanski biciklisti drugačiji kad im u goste dođu prijatelji, samo što kaficu zamijene kakvom dobrom “turom” i posjetom nekoj od bosanskih planina-ljepotica.
Ovaj vikend gosti su nam stigli iz Njemačke. Ervin je, doduše, Sarajlija kojeg je rat odvukao daleko od rodnog grada, danas testira luksuzne automobile prije nego što stignu do kupca, a bicikl mu služi da se odmori od buke i uživa u prirodi. Vozio je Ervin na Alpe, kroz Italiju i ko zna kuda sve nije bio, ali nema nigdje bosanskih planina i duše našeg čovjeka. Zato svake godine dio godišnjeg odmora provede na našim brdima. Norbert je, međutim, pravi Nijemac, ali i to treba shvatiti uslovno: već 17 godina je zaljubljen u jednu divnu Lejlu, zavolio je Bosnu kao svoju zemlju (čak tražio i državljanstvo ali administracija je bila prekomplicirana), odavno već obilazi Bukovik, Skakavac, Bjelašnicu, Visočicu… biciklom.
Pa, kako onda nekom ko već zna mnogo toga o ljepoti bosanskohercegovačkih planina pokazati nešto novo? Izbor je pao na Bitovnju, uspon na vrh Lisin. I nismo pogriješili.
Ovaj put mala, tek sedmočlana, grupica sarajevskih biciklista, u rano, maglovito subotnje jutro, zaputila se automobilima ka Bradini, odatle biciklima na Lisin visok 1744 metra. I to ne makadamskom cestom što vodi direktno do vrha, već okolo, prvo putem za selo Repovci a onda preko livada posutih borovnicama i kroz guste šume sve do samog vrha.
Bitovnja je uistinu predivna planina. S nje pogled puca svud uokolo: na olimpijsku Bjelašnicu, veličanstveni Prenj čiji se vrhovi poput kakve testere izdižu i paraju nebo, na Čabulju, Zec planinu i Vran-kamen, Vranicu… Valjda zato što nije imala nikakav vojni niti geostrateški značaj u bivšem sistemu, Bitovnja je, reklo bi se, manje poznata. No, po svojoj ljepoti nimalo ne zaostaje za drugim planinama. Nalazi se tačno na zamišljenoj granici koja spaja Bosnu i Hercegovinu, a vrh Lisin koji se izdiže poput kakvog šiljka u šali nazvasmo “slovo i” u nazivu naše zemlje.
Tačka na “i” je, međutim, bio domaćin koji nas dočeka na vrhu, Ibro Hero, radnik BH Telecoma. Ibru znamo odranije, iz naših ranijih posjeta Lisinu. Znamo da je živa enciklopedija i da voli ispričati putniku namjerniku brojne zanimljivosti, pa ipak, iznova nas je oduševio svojom prijatnošću, interesantnim pričama, poznavanju lokalnih trava i bilja… Pričao nam je tako Ibro o 1.200 vrela na planini Bitovnji, koje ni jedno ne izvire na površini, a svako je nepun metar ispod zemlje; o Titovom podzemnom skloništu kraj Konjica koje je moglo primiti 300 oficira da tu borave danima, a koštalo je pet milijardi dolara, “i to onih para”, što Ibro posebno naglasi. Sklonište su pripadnici JNA željeli minirati s početka rata čime bi bilo uništeno ne samo ono i oprema za 37.000 vojnika u njemu, već bi se obližnje brdo sručilo i pregradilo Neretvu koja bi danima punila tako nastalo jezero, a onda bi se sve provalilo i potopilo naselja nizvodno, naročito Mostar. Na sreću, naši borci ovaj plan katastrofe osujetiše.
Kazivao je nama Ibro i o okolnim planinama, o Zecu (koji posjetismo sedmicu prije), pa uz njega Vitreušu, po priči najstariju planini u BiH za koju neki govore i da je vulkanskog porijekla, o Pašinom vrelu čija je voda toliko ledena da su davali kola i volove s jarmom onome ko bi izdržao da u njoj duže od minuta drži ruku uronjenu do iznad lakta. Ostaše volovi jer niko nije izdržao.
Onda nam je brao kojekakve trave: planinsku čuvarkuću, kantarion od kojeg pravi ulje za sunčanje “bolje od Kopertona”, travu ivu za koju čusmo onu narodnu da “iva, od mrtva pravi živa!”, objašnjavao razliku između uve i brusnice (pa da se pazimo jer ima onih koji uvu prodaju pod mnogo skuplju brusnicu, baš kao što i dolje na Bradini prodaju med nabavljen iz Velike Kladuše naveliko po marku i po, a sve sami šećer) i tako redom, mogli smo ga slušati danima.
Međutim, nama je valjalo dalje. Ali, kako otići dalje a ne pripomoći grupi entuzijasta, planinara, članova PD Lisin koji ovdje grade dom? Tačnije, smjestili su kontejnere u kojima će se moći prespavati, a sad prave mjesto za odmor, možda i roštilj… Prihvatismo se i mi posla: donošenja kamena za gradnju. Svi rade, i mladi i stariji, i žene, djevojke… i mi biciklisti. Nosi kamenje i Norbert, Nijemac zaljubljen u Lejlu i zemlju Bosnu. Nosi i Ervin što vozi luksuzne automobile prije nego što nađu kupca. Neko reče: “Eh, kako je ovo lijepo. Ovoga treba našoj zemlji!”.
Zbilja, kad se ruke slože začas se izgradi kameni zid, načini mjesto na kojem ćemo sutra svi zajedno posjediti, odmoriti se od napornog uspona, okrijepiti. Ne stigosmo se upoznati s planinarima. To kako se ko zove ostavili smo za iduću posjetu, važnije je bilo završiti posao.
Planinare napustismo i krenusmo dalje, predivnim spustom po makadamskom putu koji vodi kroz gustu šumu. Mjestimice ova šuma je tako gusta da se nebo i ne vidi, a fotografisanje je nemoguće bez blica čak i po sunčanom danu.
A onda pita ispod sača na Bradini. Ne treba nam escajg, pita je servirana u plehu, onako kako se pekla na vatri pa i Norbert, Nijemac, i Ervin, i mi ostali burek uzesmo rukom. I sarajevsko pivo. Priču o nekoj specijalnoj ishrani sportista, kojekakvim hemijskim preparatima i sl. smo ostavili za drugi put. Na nekoj drugoj planini jer Bosna je wunderschön, nice, molto bene, prelijepa… samo treba znati uživati.
Tekst i foto: Emir Vučijak
