Đanijev prijedlog da vozimo južni dio Bjelašnice me privukao iako vremenska prognoza i nije bila sjajna i gotovo da je pametnije bilo ostati u kući. Naime, gotovo da nema više staze ili puta po Bjelašnici koju nismo prešli biciklima, ali uglavnom se išlo iz smjera Sarajeva i ski centra na Babinom dolu. Ovaj put ideja je bila krenuti iz Konjica, savladati uspon preko Spiljana i putem za Blace, pa se onda spustiti u Dubočane i dalje do Neretve gdje nas čeka posebna atrakcija: Crni vir.
Tura zamalo da propadne jer se na forumu i nije prijavilo previše zainteresiranih. Ipak, nas četiri iz Sarajeva, Đani i Ivo iz Mostara i grupa sjajnih momaka iz Konjica formirali su dvoznamenkasti broj. Doduše, umalo da promijenimo plan i potražimo drugu destinaciju jer je u Konjicu jutro bilo kišovito. Kad je kiša zna se: sjedimo u prvoj kafani i čekamo rasplet. Iako bez dogovora, u pola osam ujutro srećemo grupu naših prijatelja, turnih skijaša, biciklista i planinara iz Viteza i Travnika i to u istom lokalu gdje smo se i mi okupljali. Za njih dileme nije bilo i oni onako hrabro zapucaše na Prenj, što naravno i nama razbi dilemu: ne mijenjamo ništa pa ako i padne koja kap. Ispostavilo se da je odluka bila dobra, a desetočlana grupa upravo dobitna kombinacija jer je bila kompaktna, niko nije zaostajao i s priličnom lakoćom savladali smo dugački, konstantni uspon.
U stvari na tom putu ka Spiljanima, jeste bilo zastajkivanja ali samo zato što je svakim osvojenim metrom pogled na Prenj, dolinu Neretve i Konjic bivao sve bolji i bolji. Nije smetalo ni što smo gledali ostatke požara, naprotiv, ti spaljeni pa oživjeli borovi kao da su dali dodatnu dramatiku cijeloj sceni i bodrili nas da guramo dalje. Jer, ako može spaljeno drvo ponovno oživjeti i pustiti zelene grane, možemo vala i mi savladati uspon koliki god da je. U prilog nam je išlo i vrijeme pošto je puhao sjeverac i bilo je poprilično hladno za ovo doba godine. Ne smijem ni zamislit šta bi značio ovaj uspon po paklenim ljetnim vrućinama.
No, kako to obično biva u brdskom biciklizmu, što teži uspon to bolja nagrada. Pošto smo se pogleda s visine nauživali slijedila je poslastica vožnje po travnatim i cvjetnim livadama. Mirisi su prosto nevjerovatni. Na stotine različitih travki, cvjetova, bjelogorične šume, na jednom mjestu procvjetala zova… Put lagano vijuga preko platoa, a sve na visini od oko 1200 metara. S obzirom da smo se brzo popeli i da ima još dana, skrećemo nakratko ka jednoj kapelici što stoji na rubu kanjona Rakitnice. Na samo sto metara udaljeni, nalazi se prastari mezar sa nišanima i groblje sa krstovima i stećcima. Kakva ljepota. I tu pravimo pauzu, onako opruženi na travi, jer – zašto žuriti? Mjerkamo put kojim smo se nekad preko Visočice i Grušća polja spuštali u Rakitnicu, pa onda po onoj vrućini penjali u Dubočane. Sad znamo da od tog sela ima ohoho spusta, nikad sići. A sve prilično dobar makadam i naravno savršen pogled na klanac Rakitnice.
Na kraju atrakcija dana: vraćamo se uzvodno uz Neretvu, prvo preko Džajića buka a ona skrećemo na Crni vir. Malo jezerce formiralo se usred šume, a napaja ga još ljepši vodopad. I sve to desetak kilometara daleko od Konjica. Komentarišemo kakvu ljepotu imamo, a i ne znamo da postoji. Dobro, jesmo mi do njega došli „malo okolo“, vozeći 50 kilometara i savladavči 1.500 metara uspona, ali svejedno ono je i dalje tu.
Hrabri Ivo, koji je, uzgred da kažemo, kao i obično napravio još pola naše ture stalno se vozikajući gore-dolje, vraćajući se nakon savladanog uspona, skrečući u kojekakve sporedne putiće i ponovo se pridružujući grupi, nije izdržao sa da se ne bućne u ovu kristalno čistu vodu. Ovdje je i u augustu kupanje samo za hrabre, danas temperatura nije prelazila 18 stepeni, a Ivo, onako junački, dok smo ga mi gledali utopljeni u jakne, zapliva iz sve snage.
Dan je završen na mjestu polaska, u Konjicu, i kao da nam se žao bilo rastati sjedosmo na još jednu oproštajnu kaficu koja se pretvorila, baš zahvaljujući galantnom Ivi, u pravu gozbu s teletinom ispod sača. Nije plaćena reklama ako kažemo da je Ivo inače zastupnik TREK-a u Mostaru i da će svakog posjetioca svoje prodavnice dočekati ljubazno, uslužiti ili tek dati ponajbolji savjet ne tražeći ništa zauzvrat. Jednoglasno smo se dogovorili da ubuduće svaki posjet Mostaru, nezaobilazno ide preko TREK-ove prodavnice i dobroćudnog Ive.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
