Bjelašnica je jedna bajkovita planina. Ponekad mi se čini da – raste. Jer, koliko god da smo je išpartali biciklima uzduž i poprijeko, nekako uvijek se nađe nešto novo. Kao da je od prošlog puta postala veća, šira, kao da je narasla samo radi nas biciklista, da nam ponudi nove staze i bogaze.
Turu na Stanare smo sklepali nabrzinu. Toliko brzo da čak nismo uspjeli ni sazvati raju preko foruma, već smo u dvije sms poruke dogovorili da krenemo Mersad, Boris i ja. “Šta misliš da probamo proći preko Međeđe lokve do Stanara, ima malo nosanja bicikla ali spust mora valjat’?” pitao me Mersad noć prije. “Dogovoreno!” kazao sam bez razmišljanja. I to je to.
Nedjelja, pola osam ujutro, startamo s aleje na Vrelu Bosne, potom ratnim putem uz Igman. Poznato je da uz dobro društvo padne i zanimljiva priča, pa na Kabalovo stižemo već u pola deset. Ohrabreni dobrim prolaznim vremenom tu pravimo prvu pauzu za kaficu. Ljubazni domaćin nas snabdijeva vodom iz kanistera, jer ovaj dom nema vodu. Nama je to posljednje tankanje zaliha sve do Stanara. Potom ugodna vožnja trasom ka Ravnoj vali, a onda rock’n’roll. Slijedimo nekakav, nazovi put, ka domu Stanari koji već nakon par stotina metara ima takav nagib da je moguće jedino gurati bicikl uzbrdo. Srećom ovo je Bosna, a tu na svakom koraku priroda nudi iznenađenja. Još uvijek okvašene rosom, idealno zrele maline kojih ima u izobilju. Dileme nema, bacamo bicikle i dajemo se u berbu. Urod ne nosimo dalje već ga jedemo na licu mjesta. Maline jedemo onako neoprane. A i od čega bi ih prali kad ih svako jutro pere rosa, a povremeno kiša.
Okrijepljeni malinama idemo dalje do proplanka kraj Međeđe lokve. Tu je malo teže naći markaciju, ali logiciramo: moramo proći iznad onih pogibeljno odsječenih stijena, razlgedamo okolo da otkrijemo kuda li to planinari odvajkada idu, pa već nakon pedesetak metara otkrivamo slabo ugaženu stazicu i kamenje naredano kao planinarska marka. Guramo bicikle jer je vožnja kroz gusto rastinje nemoguća, potom zalazimo u visoku kleku i pametno pravimo pauzu za okrepljenje i skupljanje snage za dalje. Jer, prema Googlu, kroz kleku valja nositi bicikl koji kilometar. No, to i ne pada tako teško jer je pogled spektakularan. Potpuna priroda sa bezbroj vrsta cvijeća i predivnim zvončićima, pluća puna mirisa, iznad nas nadlijeće orao, a u daljini puca pogled. Ovdje spominjemo našeg drugara Đanija koji bi zacijelo uživao u nošenju bicikla. Smišljamo čak i termin “džanizam” za njegove nosačke avanture.
I tako, u šali, izađosmo nekako iz kleke a onda se ukazaše prekrasne livade Bjelašnice. U daljini se vidi vrh Hranisava. Znamo da je ispod njega dom Stanari, te slijedimo nevidljivu planinarsku stazicu i rijetke markacije. Vožnja je moguća ali i opasna radi izrovljene zemlje koju skrnave divlje svinje. Zabiti se u rupu koju ne vidiš od trave znači poletjeti preko glave. Na sreću, i to prolazimo bez padova. Potom šumarak, pa malo kamenjara i konačno Stanari.
Iznenađeni što vide bicikliste, zabezeknuti domaćin doma i zatečeno društvance nas fotografišu. Malo kasnije, mi ćemo fotografisati Ladu Nivu jer naprosto nismo vjerovali da je ovdje moguće doći autom. Tačnije, ni sada ne vjerujemo, iako imamo snimljene fotografije i dodirnuli smo auto svojim rukama. U planini se začas sprijateljiš, pa smo sa drušvom koje je pješice došlo i ljubaznim domarom začas otkrili milion zajedničkih tema, saznali da se na Hranisavu može i turnim skijama, posavjetovali su nas kojim šumarskim vlakama da se vraćamo a da izbjegnemo običnu makadamsku cestu ka Pazariću i još koješta. Čak smo se upisali i u knjigu utisaka. Mogli smo u priči ostati cijeli dan, jer pogled na obližnje selo i impresivni vrh Hranisava kao da je skinut s razglednice, ali dug put je pred nama. Taman što smo krenuli, nova atrakcija stiže u dom: grupa motorista. Eh, kakve mi potencijale na planinama imamo, samo što u njima tek rijetki sretnici znaju uživati.
Povratak sa Stanara je bio pravi rock’n’roll i tu smo konstatovali da se za ovakav spust vrijedilo mučiti. Strmoglavi šumski put, mješavina zemlje i kamenja, negdje vrlo opasan a negdje izvrstan za vožnju, potom skretanja na kojima previše i ne razmišljamo jer je nagib toliki da, kuda god da krenemo, stići ćemo negdje. A onda ćemo valjda naći izlaz. Stižemo u Pazarić odakle nam ne pada teško zapedalati ka Sarajevu, presrećni zbog još jedne predivne (avan)ture. Naravno, proći kroz Hadžiće a ne rashladiti se sladoledom bilo bi bogohuljenje, pa smo zasjeli, onako na travi da se osvježimo. I onda još malo, koja desetina kilometara i eto ga – grad.
Tura na Stanare, preko Javornika i Međeđe lokve nimalo nije naivna. Duga je nekih 65 kilometara sa 1500 metara visinskog uspona i spada u red onih koje odvezeš jednom i vjerovatno nikad više. Ali, ako je ne odvezeš, propustio si mnogo.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
