Sve veći razvoj brdskog biciklizma je vjerovatno svakog od nas koji smo ponešto prešli po Bosni i Hercegovini ili visokim gorjima okolnih zemalja stavio pred dilemu: kako organizovati turu za prijatelje koji tek započinu svoje “biciklističke korake”. Prije svega, naravno, kako načiniti da i “ljepšapolovina” uživa, a ne da joj prisjedne brdo i uspon, ili da se polomi na kakvoj strmoglavoj stazici na kojoj si mi ponekad dajemo oduška. Naš prijatelj Djani iz Mostara je lijepo nedavno opisao “turu za dame” voženu po Morinama, a nekako istovremeno s njim i ja sam ovdje organizirao tradicionalnu početničku turu od Šabića do Sinanovića, krug oko brda Pijevac, na kojem obično testiram “nove kolačiće” u svijetu biciklizma. S obzirom da su taj test prošli izvrsno, bili oduševljeni a i supruga je to odvezla bez većih problema, nametnula se tema: šta raditi idućeg vikenda.
Snijeg u Sarajevu, jutarnja studen i temperature oko dva stepena sigurno nisu obećavajuće za biciklizam ni mnogo iskusnijim biciklistima, a kamoli početnicima. Ne želeći da se mrznemo, logičnim se nametnula ideja da odemo do Hercegovine. Vremenska prognoza je išla na ruku jer se najavljivalo sunce, a izbor je pao na jednu trasu možda ne toliko zanimljivu za ljubitelje adrenalinskog šoka ili one željne kondiconog treninga, pošto praktično nema brda nikako, ali za koju sam vjerovao da će se biti zanimljiva. Naime, vozeći po hercegovačkim brdima jednom prilikom smo se vraćali od Čapljine ka Mostaru desnom obalom Neretve. Upravo tu trasu, ovaj put u obratnom smjeru, od Bune do Čapljine, odabrao sam za novi test izdržljivosti moje početničke ekipe.
Staza kreće od mosta na mjestu gdje se Buna ulijeva u Neretvu. Tu smo ostavili automobile i već prvi pogled na spektakularni susret ove dvije rijeke izmamio je oduševljenje ekipe. Buna se nekako s visine stapa u Neretvu smještenu u jedan uski klanac tvoreći prekrasne slapove. Ugođaj je veličanstven zbog siline kojom Neretva teče tim grotlom, a dodatno istaknut izbrazdanim nanosima sedre, opominjući i da ova ljepotica zna dostići mnogo veći vodostaj.
Komentarišući ljepotu prirode vozimo prve metre današnje ture. Trasa je, u stvari, ostatak stare austrijske pruge uz koju je izdignut nasip današnje pruge kojom, nažalost, prođe tek poneki voz ka Pločama. Ljepota Neretve koju pratimo ostavlja bez daha, ali zanimljivim se čini razgledati i brojne kuće i vikendice koje su domaćini ukusno uredili. Jedna vila sa bazenom i savršenim travnjakom izaziva komentare kako “čovjeku ne treba mnogo, eto samo ovakva kućica”. Na drugom mjestu divimo se cvijeću, a baba u crnini koju pozdravljamo nas zove na kavicu. Osjećaj prisnosti je zbilja sjajan, a nakon par kilometara naprosto se niko više ne sjeća hladnoće u Sarajevu i snijega od prije dva dana. Kao da smo teleportirani na drugu planetu, o čemu svjedoće i palme u Žitomislićima.
Malo po malo stižemo i u Čapljinu. Gradić u koji gotovo niko ne svraća dok hita ka Jadranu, a koji prosto oduševljava svojim mirom kročite li kroz njega biciklom. Osunčani kružni tokovi i visoki platani se doimaju kao da ste u nekom malom mjestu u Provansi na jugu Francuske, a stari dvosjed kabriolet, ili fijaker kojem nedostaje konj, kao da su zaustavili vrijeme. Predlažem da posjetimo i Mogorjelo, mjesto gdje još uvijek stoje rimske iskopine o kojim smo možda čitali u udžbeniku historije, ali malo ko od nas se može pohvaliti da ih je vidio uživo. Da smo u Europi, za ovo bismo platili 15 eura. Ovako, krijepimo se sendvičima i usput ubranim narom besplatno na zidinama koje svjedoče o civilizaciji na ovim prostorima još prije dvije hiljade godina.
Koliko je lijepo putovati u manja mjesta biciklom svjedoči i događaj iz jednog kafića u Čapljini gdje smo uživali na suncu. Naime, prilazi nam jedan lokalni veseljak, istina malo “pod gasom” i prepoznaje jednog od nas. “Ti si mi nešto poznat” prebire po sjećanju, jer je Lorenco inače iz Pofalića. Nakon što smo ga podsjetili na ime i prezime, oduševljeno kliče sretan što je sreo raju iz Sarajeva, i sve redom nas časti pićem. On bi s nama ćaskao cijeli dan, ali pravdamo se da moramo biciklom nazad, na što nas prijateljski savjetuje: “Ma, kud ćete biciklima, sačekatje vlak u šest!”. Ovakve stvari se ne sreću u europskim prijestolnicama ili putujući s turističkom agencijom.
No, kako je dan u ovo doba godine osjetno skraćen podsjećam grupu da nam valja preći jos 24 kilometra u povratku. Dame se hrabro drže, pa iako sunce već zalazi a niz Neretvu puše sjeverac u prsa čineći vožnju još težom, možda zahvaljujući činjenici da je ipak teren ravan, stižu na odredište. Da im je neko rekao da će u jednom danu voziti bicikl 48 kilometara rekli bi da je to nemoguće. A eto, jeste i svi smo se sjajno zabavili. Što neko reče: “kao da smo otkinuli jedan dan od zime” jer u majicama kratkih rukava na plus 19, dok je oko Sarajeva snijeg, zbilja tako i zvuči.
Bosna i Hercegovina je prepuna ovakvih mjesta koja mnogo nude. Važno je samo sići s glavne ceste, ostaviti kafiće i restorane i uživati u prirodi. Nažalost, ljepote koje mi imamo ne znamo staviti u funkciju razvoja zemlje, a za mnoge sa hladnog sjevera Europe, ili iz paklenih vrućina Arabije, ovo što mi imamo je raj. Ili džennet, svejedno.
Tekst i foto: Emir Vučijak
