Razgovor na povratku kući sa ture u Hercegovini je tekao ovako:
-Hoćeš li pisati reportažu o ovoj turi?
-Neću.
-Zašto?
-Pa, šta znam. Vozili smo ovo već nekoliko puta ranije, a i nije neka tura.
-Kako nije, savršena je.
Onda sam se zamislio. Možda mi malo i pretjerujemo s visinama, brojem kilometara, adrenalinom i svim tim rekordnim brojkama. Jer, gledano matematički, zbilja 55 kilometara i nekih 500 metara visinskog uspona i nije neka spektakularna tura, onako tek za protegnuti noge. No, kad to radite u novembru otkrijete neku drugu dimenziju.
Rano novembarsko jutro u Sarajevu je hladno. Iako je u starom dijelu grada vedro, na mjestu okupljanja je maglovito. Vlaga i hladnoća se uvlače u kosti pa jedva čekamo da krenemo južnije. Magle nestaje po izlasku iz tunela u Pazariću, ali opet nas prati od Konjica sve do Drežnice i izlaza iz kanjona Neretve. Prisjećam se jedne planinarske ture po Čvrsnici, duge 22 kilometra gdje nismo vijeli ništa od upravo ovakve magluštine. Ali po izlasku iz kanjona potpuno druga slika. Vedro nebo bez oblačka, lišće na granama kao da je tek shvatilo da dolazi zima pa se sjetilo da treba mijenjati boju i počelo da žuti, pokoja palma i trava zelena kao da je april. Je li ovo moguće?
Tura kreće sa Bune. Tu se okupilo veliko društvo od dvadesetak biciklista. Među njima i jedna dama. Domaćini su, naravno, mostarci. Većina nas je došla iz Sarajeva, a jedna ekipa čak iz Travnika. Vožnja po Hercegovini sa MTBA ekipom izgleda da je uvijek zanimljiva.
A zanimljivosti, smijeha i šale nikad ne manjka. Već na mjestu polaska, dok smo pripremali bicikle, ćaskamo sa lokalnim mještaninom koji prodaje tikve na nekakvom kamionu. Salve smijeha izaziva njegovo objašnjenje nama muškima, onako u povjerenju, kako se spravlja čudesni napitak od tikve i meda. Probuši se tikva, izvade „špice“ kako ih on zove, naspe se med i odstoji dva dana. Od tog napitka se poslije sve pocupkuje u kolu, a malo koja djevojka će ostati ravnodušna. Pokušavamo objasniti da nama stimulans ne treba, da smo aktivni, ali čiča je zbilja uvjerljiv. Ima čak i lijek protiv, ako efekat čudesnog napitka od tikve bude pretjerano visok, nešto s preslicom ali to je već manje bitno.
Zbijajući šale na taj svemogući „lijek“ krećemo s vožnjom. Tek što smo se zagrijali prva u nizu atrakcija koju ćemo vidjeti tokom dana. Ušće Bune u Neretvu je nešto nesvakidašnje. Čudesni reljef izbrazdan u sedri podsjeća na djelo kakvog vajara, no ovaj put je vajar priroda. Ne postoji bolji. Neretva teče uskim kanalom širokim tek nekoliko metara, a Buna se svom svojom siliom obrušava u nju. No, iako se Neretva doima mirnom, kao da poziva posmatrača da siđe i okrijepi se njenom svježinom, sedra opominje da ona nije uvijek takva, da je to sila jedna koja je uklesala te čudesne oblike u stijeni. Treba ovdje doći i u proljeće, kad je vodostaj veliki, zaključujemo.
Potom desnom obalom neretve vozimo do Žitomislića. Ovdje posjećujemo stari sprski manastir, oslikan čudesnim freskama, ali i sa okolinom prepunom nekog mira i atmosferom opuštanja. Lijepo bi ovdje bilo sjesti u tišini, prepustiti se meditiranju, ali naš put od manastira kreće uzbrdo.
Uspon i nije pretjerano težak. Uostalom, treba savladati tek nekih tristotinjak metara. A na vrhu iznenađenje koje nam je priuštio Đani, naš vječiti vodič po hercegovačkom kršu. Umjesto da nas maltretira kojekakvim kamenjarom kuda ni koze ne idu, ili probijanjem kroz bodljikavu draču, ovaj put nas uvodi u privatni posjed njegovog prijatelja Enesa Rahimića. Mjesto je zbilja uređeno s ukusom. Kamen i stijene su pretvoreni u prekrasne travnate terase, tu i tamo pokoji šipak ili limun, obilje ruža, hladionik sa stubovima od prirodnog drveta koje čak nije ni tesano (ko zna gdje li je išao po ta debla). Kuća je još ljepša i sa bezbroj ukusno složenih detalja. Od stare gusane pećice koja služi samo za ukras, preko svjetiljki od raznobojnih stakalca koje potiču vjerovatno iz turskog doba, do ploče za tavlu i šah filigranski iscrtane da bi mi žao bilo poredati figure po njoj. Ja bih je držao na zidu kao umjetničku sliku.
I to nije sve. Kršni domaćin nas je počastio tek ubranim šipkom koji mirom miriše. Pita me: „Koliko imate dama?“. „Jednu“ odgovaram, a on posegnu za prekrasnom ružom iz ružičnjaka i onako teatralno je pokloni jedinoj pripadnici ljepšeg pola u našoj veseloj grupi.
Ostali bismo ovdje cijeli dan, ali u novembru se začas smrači pa nastavljamo dalje. Vožnja do Počitelja od ovog mjesta ide preko platoa koji se ne vidi s puta M-17. A trasa je prekrasna: smjenjuju se zemljani i makadamski putići koje bez Đanija nikad ne bi pronašli, a vozimo i ostacima kaldrme iz turskog doba. Naime, ovuda je prolazila značajna komunikacija pa su vješti graditelji, da bi umanjili tegobe hercegovačkog krša, popločali kaldrmom trasu dugu sedam kilometara. Veći dio tog drevnog autoputa je dignut jer trasu koriste lokalni mještani, ali ipak svjedočanstvo o tim davnim vremenima stoji na nekim mjestima i danas.
I konačno, stižemo u Počitelj. Ali, to nije uobičajeni ulazak u Počitelj s magistralnog puta do prve kafane. Ne, ova tura je prekrasna zato što u Počitelj ulazimo s gornje strane. Nestvaran je mir starih kamenih kućica i uskih sokaka, savršen je pogled s visoke kule restaurirane da služi kao osmatračnica turistima, a za nas bicikliste, posebna nesvakidašnja poslastica je spust niz kaldrimisane stepenice sve do podnožja ovog čudesno lijepog mjesta. Iako postoji i put okolo, hrabriji se odlučuju na ovu adrenalinsku poslasticu, na čuđenje lokalnih mještanja i usputnih turista.
U Počitelju čak i u ovo doba nude se proizvodi tek ubrani iz bašte. Sladimo se jagodama, mandarinama, grožđem ili sokom od nara. Kratka pauza za čaj ili kaficu, pa malo na Neretvu i lokalnu plažu i potom nazad jer mrak će pasti naglo. No, koliko god se dan približavao kraju, ne uspijevamo odoljeti pauzi kraj ogromnog šipka kraj lokalnog puta. Ah, kako je slatko zagristi ga onako punim ustima umoran od ture. Najslađi su oni već raspukli.
Zbilja ponekad nismo svjesni kakva blaga posjedujemo u ovoj zemlji i koliko malo čovjeku treba da doživi nešto lijepo. U kratku reportažu ne može stati sve ono što čovjek osjeti nakon dana provedenog na dva točka, lica opaljenog suncem, srca prepunog osmijeha i šala najbolje ekipe na svijetu. Nadamo se samo da snijeg neće prebrzo, pa da ugrabimo još koji vikend u toj našoj Kaliforniji.
Tekst i foto: Emir Vucijak
[wzslider]
