Vremenska prognoza za nedjelju nije baš obećavala. Nad Bosnom se nadvio nekakav oblak, k’o hoće-neće kiša, ali kako nismo dugo vozili iskupila se ekipica od petnaest članova (i članica, da ne bude zabune) u nadi da će pobjeći kiši. Start u 7,00 sa uobičajenog mjesta: benzinska pumpa Gazprom na Stupu, pa ćemo vidjeti gde ćemo završiti. Planine su tu, iskustva imamo pa ćemo malo improvizirati.
Put ka jugu odavno više niko ne vozi starom cestom već nagazimo autoputem, makar to zadovoljstvo trajalo tek tridesetak kilometara. Nažalost, tu se dešava nezgoda: jedan bicikl spada s auta i potvrđuje moju tezu da je nosač na gepek mač s dvije oštrice i kad tad jedna te malo bocne. No, kakav bi to član MTBA Teama bio kad bi ga tek kupljen a eto odmah i uništen bicikl vratio s ture. Mirza se vraća po stari bajk, onaj iz prošle decenije dok mi pod Bradinom vijećamo hoće li crni oblak nad Bitovnjom donijeti kišu ili će se razvedriti.
Prohladno je, mrznemo se čak i u jaknama, vrh Bitovnje (mogući cilj današnje ture) sve više nestaje u magli, vjetar puše sa sjevera što će reći da će se prije navući kiša nego što ćemo ugledati plavo nebo i pada odluka: idemo niže… recimo na Čabulju.
Čabulja je jedna od planina koja se rijetko posjećuje. Obično se njenim rubovima divimo vozeći putem M-17, a zapravo puni doživljaj planine, onaj pogled na Čvrsnicu, Prenj i kanjon Neretve malo ko doživi. Zato krećemo iz Drežnice pa dokle stignemo.
Drežnica leži na oko 150 metara nadmorske visine, u Hercegovini je sunčano, nebo plavo bez oblačka a kako smo već izgubili nešto vremena i krenuli pokasno, užasno je vruće. Uspon prvih dvanaest kilometara je zahtjevan jer se penje na gotovo 1000 metara visine.
Pravimo i povremene pauze u oskudnoj hladovini grmlja kraj puta ali i da bismo uživali u pogledu na kanjon koji ostavljamo iza sebe. Dio ekipe zastaje u lokalnoj… hm hm, da li to nazvati kafana teško je reći… nekakvom kontejneru sa improviziranom tendom gdje se par lokalaca pridržava za hladne pive. Karlovačko ili Ožujsko, našima nije bitno, samo da je hladno. Stići će nas već nakon što se okrijepe tim čudesnim napitkom. Ostali produžavamo s namjerom da se počastimo u jednom od dva restorana na Gorancima.
Nažalost, nedjelja poslije mise je doba kad je nemoguće naći mjesto na ovoj lokaciji koja je prava blagodet za Mostarce. Naime, na ovoj visini ni sunce više ne prži kao u kotlini, a vjetrić koji prika preko travnatih livada donosi ugodu i nevjerovatan spoj mirisa raznoraznog bilja. Ipak, ne damo se zbuniti i otkrivamo mali, lokalni objekat u kojem je vrijeme stalo čini se 70-tih godina prošlog stoljeća. Druženju nikad kraja, šali pogotovo, a onda pada još luđa odluka: “Haj’mo u Mostar!”.
Rečeno-učinjeno, vozači se vraćaju preko brda u Drežnicu po aute a ostatak ekipe nastavlja ka Mostaru. Teško je reći ko je više uživao jer smo u Drežnici otkrili lokalno kupalište koje, naravno, nismo mogli zaobići makar se kupali u biciklističkim šorcevima. Malo gdje je voda tako čista da se može piti, dovoljno topla da gasi tragove cjelodnevnog sunca, a bistra i zelena da se golim okom vide ribe.
Na kraju dana gledamo fotografije naših drugara koji su se zadesili po planinama u Bosni: magla, hladno, ljudi u jaknakma… Bosna i Hercegovina je predivna, raznovrsna zemlja samo se treba kretati s dobrom ekipom.
Tekst i foto: Emir Vucijak
