Prošli vikend su članovi MTBA iskoristili za boravak na moru i time, sada vec tradicionalno, obilježili zvanično zatvaranje sezone. Međutim, baš kao što dobar pjevač izlazi više puta na bis, tako je i kod nas biciklista postao običaj da kraj sezone nikad nije kad to zvanično odredimo, već uvijek imamo “još ovaj viken”, pa još jedan, i još jedan… a onda padne snijeg i prebacimo se na snježne radosti.
Kako nisam vozio više od mjesec dana najavu toplog, južnog vjetra s mora nisam mogao propustiti i začas je pala odluka: zvati Đanija iz Mostara i isplanirati nešto južnije od Bradine. Iako je bilo prijedloga da napravimo neku laganu vožnju prilagođenu početnicima ili pripadnicama ljepšeg spola, želja da prođemo nešto novo što prije nismo vozili bila je jača. Izbor je pao na malo poznatu Čelinsku planinu.
Iako ova planina nije pretjerano visoka, tek nešto preko 1300 metara, zbog činjenice da se starta iz Buturovć polja, dakle sa nekih 200-tinjak metara nadmorske visine, tura je ipak zgodna, pogotovo kad se ima u vidu konačni zbir ukupnog visinskog uspona od cca 1300 metara ili dužina od 43 kilometra. Za novembar sasvim solidno.
Standardna najava putem foruma okupila je 14 biciklista, nas deset iz Sarajeva (tačnije, Harun je došao iz Zenice), dok su “boje dresova Hercegovine” branili Nermin iz Jablanice i mostarci Đani, Ivo i Bojan. Grupa mala ali probrana, željna vožnje. Neki su sa nama po prvi put, nekima je ovo prva “prava” tura pa ih već na startu u Buturovića polju prepadamo najavom kako sa nama vozi i aktuelni prvak Bosne i Hercegovine u kategoriji XC.
Naravno, niti je Bojan dokazivao svoju kondiciju pa bježao prvi, niti su novajlije zaostajale. Vozilo se u grupi, uz standardno dobar razgovor o svemu i svačemu. Uspon i nije bio pretjerano zahtjevan ali je ipak Ivo “prigovorio” kako tura baš i nije “srednje zahtjevna” što smo naveli u najavi. Jasno, Ivi je ovo mačji kašalj pa je po svom starom dobrom običaju od jedne ture napravio dvije i to tako što ode koji kilometar ispred svih, pa se vrati, pa opet ode, pa se opet vrati… To nas je pomalo i zabavljalo, a naročito njegova šala na vrhu kad je Đani osvajao posljednje metre: Ivo ga je na usponu bodrio trčeći kraj njega baš kao što rade fanovi na alpskim dionicama Tour d’France. Jedino sto se nije želio skinuti go da bude autentičnije, valjda zbog vjetra koji je puhao na vrhu. No, koga briga za vjetar kad s vrha gledaš Prenj, Čvrsnicu, u daljini Radušu…
I kako to obično biva, na vrhu mala pauza za objed, pokoji vic ili zgodnu priču, grupna fotka pa onda spust. Moramo pohvaliti štrudlu od oraha koju je donio jedan od novih članova. Spust ne bi bio originalan da nas Đani nije nagovorio da krenemo “livadom”, tačnije kamenjarom iz kojeg smo se jedva izvukli ponovo na makadam. Ali je zato vijugava makadamska cesta kasnije bila fenomenalna. Izmjerio sam maksimalnu brzinu 49 km/h (sigurno su neki imali i veću jer sam ja pokušavao voziti oprezno).
Naročito su lijepe bile dionice kroz divnu šumu i opalo lišće. Na jednom mjestu neobičnost: raskrsnica za kružnim tokom usred šume. A taj nesvakidašnji kružni tok je neki prastari mezar iz ko zna kojeg doba. Srećemo i domaćina koji živi u Konjicu ali je odavde rodom pa onako od sebe gradi hair česmu, ogradio je mezar iz 17. stoljeća i od njega načinio kružni tok iako je riječ o dvije makadamske šumske ceste, na mjestu s fenomenalnim pogledom planira sačiniti šadrvan i klupe za dvadesetak ljudi. “Pa, bujrum, drugi put kad navratite da imate gdje sjesti i uživati” kazuje nam. Dobroti našeg čovjeka i u ovim groznim vremenima krize nikad kraja. Nažalost, to ne vide oni što sjede u debelim foteljama i što nas dijele.
Na kraju ove, kako je zamišljeno kratke i jednostavne, a kako je ispalo sasvim solidne i zanimljive ture srdačni pozdravi ljudi koji su se po prvi put sreli, dogovori za još zajedničkih vožnji, kafica na pumpi u Konjicu i pripreme za ponedjeljak, novi radni dan, nove brige, probleme…
Tekst i foto: Emir Vučijak
