U Bosni i Hercegovini postoji 77 vrhova preko 2000 metara. Brojka impresivna i svakako primamljiva za istinskog zaljubljenika planina da ih sve posjeti. Na neke je moguće doći biciklom, recimo Pločno na Čvrsnici, četvrti vrh u BiH sa visinom 2227 m do kojeg vodi makadamski put, neki su dostupni turnim skijašima a na neke je moguće doći samo planinarenjem.
Cincar visok 2006 metara je jedan od njih. Naprosto, zbog nepristupačnog dolaska na vrh rezervisan samo za planinare. No, umjesto da do podnožja planine dobacimo kakvim terenskim vozilom a onda ga popnemo pječice, odlučili smo se za kombinovanu „bike-hike“ turu. Zapravo, nakon što smo gotovo sve što se može u BiH obišli biciklima, ova kombinacija XC vožnje i planinarenja se nameće kao nešto novo, prilično zanimljivo jer otvara nove mogućnosti. Stoga turu započinjemo biciklima nadomak Livna koje leži na oko 730 m nadmorske visine, svjesni da ćemo do samog vrha popeti prilično respektabilnih, gotovo 1500 metara.
S obzirom da je Livno udaljeno nekih dvjestotinjak kilometara od Sarajeva na put krećemo iza ranog sabaha. Osjećaj razdanjivanja kvari kišica koja nas prati, ali za područje gdje idemo najavljeno je ljepše vrijeme. Do Bugojna ne nalazimo otvoren niti jedan lokal gdje bi nešto prezalogajili, ali tu se „poguzija“ Mahir snalazi najbolje. Zahvaljujući internetu i modernim tehnolgijama začas pronalazi odličan restorančić, kontaktira telefonom i doručak nas čeka na stolu. Prestaje i kišica, a već iznar prostranstava Kupresa ukazuju se prve naznake plavog neba.
Kad se spomene Cincar mnogi baš i neće sa sigurnošću znati gdje se nalazi ova planina, ali će im ime biti poznato kao naziv vrlo kvalitetnog polutvrdog punomasnog sira. Kvalitet zahvaljuje prije svega pašnjacima i čistoti trave koja raste na ovom području. Te livade smo ugledali već nakon prvih pet-šest kilometara okretanja pedala uz tvrd makadam. Kad se vidik otvorio postalo nam je jasno gdje je otkrivena tema desktopa za Windows. Talasasta polja dokle pogled seže, trava zelena kao fudbalski teren, ali kretanje biciklom, za razliku od truckanja terencem, nudi još nešto – miris. Prosto je nevjerovatno koliko su intenzivni mirisi raznovrsnog cvijeća i svakojakog niskog bilja koje ovdje raste. I kakve su to boje. Stoga ne iznenađuje što ne žurimo, povremeno zastajkujući da upijemo što više te ljepote.
U daljini ugledasmo i krdo divljih konja, ali predaleko za ozbiljnije fotografisanje. O njima nam pričaju aktivisti planinarskog društva Cincar koje srećemo usput. Konji su im porušili ogradu oko doma pa je upravo obnavljaju. Objašnjavaju nam put do vrha i nude da na povratku svratimo, rado bi nas ugostili. Kraj doma se nalazi i jedini izvor vode na ovom području, što nije loše znati jer se uglavnom krećemo na otvorenom, bez šume, a sunce prži.
Međutim, da posjeta jednom ovakvom gorostasu od planine neće biti tek puki izlet već gotovo avantura jasno je bilo kad smo ostavili bicikle i krenuli pješice uzbrdo. Nepomični oblak koji smo gledali iz podnožja, a koji je podsjećao na onaj što vječito stoji oko planine Fuji u Japanu, nije se raspršio kao što smo priželjkivali. Štaviše, kako smo savladavali sve veću visinu, vjetar je pojačavao gotovo do orkanskih udara i nanosio nekakvu maglu i studen što se uvlači u kosti. Još jednom se pokazalo koliko znači dobra oprema. Grijači za ruke i noge, windstop jakne ili šta je ko već imao su bili spas. I naravno ono pravilo da u planini nema takmičenja, trke i ostalog. Svako se „takmiči“ samo protiv sebe testirajući snagu vlastite volje. Pokreti se radi odmjereno, ni previše brzo da se pretjerano ne znoji (što je pogubno na ovakvom vjetru), ni previše sporo da ne dođe do pothlađivanja. Visinska razlika od preko 500 metara se savladava u neka tri kilometra, što će reći sa je uspon konstantan i prilično oštar. Vjetar šiba sve vrijeme, a trasa vodi po grebenu, istina ne toliko opasnom jer je relativno širok, s jedne strane odrezan liticom s druge padinom prekrivenom snijegom. Naravno, kod ovakve ekipe odustajanja nema, pa dva po dva stižemo na vrh. Nažalost, izostao je fenomenalni pogled na krajolik, pa dogovaramo ponovni dolazak nekad u budućnosti.
Povratak je uživanje. Iako umorni, začas savladavamo planinarski silazak. Dole nas čeka iznenađenje: bicikle smo ostavili na suncu koje prži a sad se navukao neki crn oblak koji je prekrio pola planine. Scena nestvarna: pola horizonta je u tami kao da pada noć i gotovo smo sigurni da ćemo pokisnuti, a drugo pola okupano suncem. Linija između kao da je nožem odrezana. U daljini se cakli jezero kao da je oblak namjerno otvorio prozor da propusti par zraka svjetlosti i pokaže nam tu ljepotu.
Na sreću prolazimo bez kiše. Sretni zbog uspješne ture želimo i bonus. Stoga autima posjećujemo staru livanjsku mahalu i u njoj džamiju Hadži Ahmeta Dukatara ili kako je još zovu Glavica džamiju, izgrađenu 1562. do 1574. godine, na padinama koje se strmoglavljuju ka rijeci Bistrici što huči velikim vodopadom. Džamiju „čuva“ veseli 12-godišnjak Amir koji je trkom otišao po ključ, a odjednom su se tu stvorile i dvije djevojčice iz mahale. Častimo ih sladoledom, poklanjamo časopise za djecu koji su mi se zatekli u autu, i odlazimo oduševljeni čistotom dvorišta, ljepotom kamenih zidova džamije i velike sahat kule uz nju, te nekakvim iskonskim mirom koje ovakvo mjesto pruža. Nevjerovatno je da ne vrvi od turista koji bi platili da vide zdanje staro 500 godina.
Kako je dan već na izmaku a do Sarajeva valja voziti tri sata, Mahir nam pronalazi odličnu aščinicu u srcu Livna. Onako s vrata dočekuje nas vesela kuharica s pregačom i širokim osmijehom. Nećkamo se oko menija ali ona kao da je mama kakve višečlane porodice čija riječ nije upitna, pa naređuje: „Ma nemate šta birati, sve ću ja spremit’. Donijet ću vam oval na kojem ima svega: piletine, ćevapa, sudžukica, džigerice…“. Na spomen supe koja bi godila a što neki od nas odbijaju pravdajući se kako nemamo mnogo vremena, kuharica-hercegovka (što zaključujemo po akcentu, a kasnije nam je potvrdila da je rodom iz Mostara) bukvalno zapovijeda: „Nema neću. Dok vi sjednete ja ću spremit’ terhanu“. Zbilja, supa nas je vratila u život i na večeri ostajemo duže nego što je običaj.
Razlog za to je i što nam se pridružio prijatelj iz Livna, vlasnik firme „AC Kreželj“ koja je ovlašteni distributer „Škoda“ vozila. Priča nam kako je teško naći radnike jer se ljudi masovno iseljavaju iz grada. Na oglas za automehaničara čija je plata 1200 KM niko se nije prijavio. Zato kladionica ima preko 50 u gradu. Kaže da livade oko Livna niko više i ne obrađuje i cijela regija je u nekakvoj letargiji. Nevjerovatno, jer je Split tako blizu, centralna Bosna takođe… uz malo vizije lokalnih vlasti, bolju infrastrukturu i privlačenje investitora ovdje bi mogao cvjetati planinski turizam, proizvodnja zdrave hrane i slično, jer je Cincar i okolina još uvijek nedirnut i čist. Bosna i Hercegovina je prekrasna zemlja, samo kad bi je svi prihvatili kao takvu.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
Fantastična reportaža, kao i uvijek. Ovo je ekipa koja zna živjeti život punim plućima, i motiviše čitatelja da živi isto!